Anđeli nestaju

Vidjeh anđela kako pognute glave prelazi preko pješačkog prijelaza u drugi svijet. Nosio je mač.

Užurbano odlaze, kao pred neki veliki povijesni događaj, rat ili neku drugu katastrofu.

Njih nekoliko što ih je struja na vrh izbacila dočepali su se poluga i neumorno vladaju bahato koristeći svoj položaj. Pozivajući se na opstojnost i maloumne podanike upravljaju svatko svojom njivom. Samo upravljaju, ne obrađuju, i bez imalo stida gaze i ponižavaju ove koji su im osigurali život, i one koji su ostali jer nisu htjeli ili nisu mogli otići.

I vidjeh anđela kako pognute glave vuče svoju nadu i odlazi u nepoznato. Obuzela ga je nemoć. Ne bori se kao što se nekad borio kako bi ovima što ih je struja izbacila na vrh stvorio sigurno nebo. Suočen s onim što je učinio nestaje.

Naposljetku sam vidio izgoreno tlo, njive poslije požara.

Kosta Kočo Racin: Berači duhana (Tutunoberačite)

Na hladnom kantaru tegom ga mjere
a mogu li da izmjere
ovaj naš duhan – našu muku,
ovaj naš slavni znoj!
Od tamne zore ljetnih jutara
do kasno doba u večeri zimske
on žedno pije tugu našu
i znoj i krv i tijelo naše
Žut – žutim čini lica blijeda
i žutu gošću u grudima nosi.

Po rosnim jutrima, po svježim praskozorjima
nagnuti ničice nad rodna polja,
umorni – mi ga beremo
List za list kidaj,
list za listom niži,
list za listom prevrći, pritišći,
list za listom nježno,tužno redaj
i na dugom nizu kapljice znoja
i nadu sa kletvom i zeleni jad,
s tupim pogledom u očima mutnim
po nježnom zlatnožutom lišću
gorku bajku kletoga života
naniži, bezglasnu a tako jasnu
Pa znaš li je?
Kad dođe dan,onda se mjeri-
nema mu mjere, a u grudima dube
ne prestajući, ne nalazeći dna
ne tuga vec kletva, a u mutnim očima
furija
i ne želeći sama se diže
Kantar odnosi zlatno lišće,
a u grudima ljuto bjesne talasi
žute muke – žutog duhana,
žutog znoja naših ruku!

Zagreb

U Zagreb obično dođem s jutrom,
uz prvu kavu na kolodvoru.

I obično u jesen.

U Zagreb dođem sjetan,
često zbog radosti,
ponekad i zbog tuge.

Kad god mu se u zoru prišunjam,
iznenadim neke drage ljude.

I tako u nedogled,
Zagreb to zna.

Remed – The Only Truth, Novi Sad (2009 – 2017)

“Prve obrise crteža sam zamislio noć uoči mog prvog dolaska u Novi Sad, dok sam razmišaljo o tom ogromnom praznom prostoru. Vidjeo sam lik velike figure, nadljudske veličine kako manipulira ljudskim bićem kao marionetom dok to ljudsko biće manipulira drugom marionetom. A onda tijekom pravljenja skice, poželio sam da odnos između ta dva bića na neki način ograničim. Naziv murala je JEDINA ISTINA. Ovaj mural za mene predstavlja odnos između čovjeka i velikih sila moći koje upravljaju svima nama. Ovde želim pokazati da ne postoji jedna istina, već je jedina prava istina ona koju svako od nas nosi u sebi, do koje je došao svojim životnim iskustvom i unutar samo sebi svojstvenog konteksta. Dakle, naslikao sam jednu veliku crnu figuru koja predstavlja moć, sistem, ili bilo kojeg predstavnika moći i sistema koji pokušavaju da nam nametnu put koji trebamo sljediti ili način života koji treba voditi. Ova figura je crna da bi se naglasilo njeno prisustvo, crno kao vidljivo i nevidljivo. Ona je nevidljivo prisutna. Ta crna figura ima na sebi bijelu maramu, čistu kao istina i drži knjigu istine, knjigu u kojoj je ispisan put kojim trebamo ići. Ona ima dvije glave koje simboliraju dva lica, dvije strane čovjeka. Tog istog čovjeka koji kleči pred silama moći ponizan, predstavio sam bijelom bojom koja simbolizira nevinost. Njegova sjenka narandžaste boje (simbol za kreativnost i otvorenost duha) diže se da ga spasi i sječe uže vraćajući mu slobodu. Slobodu da misli i da vjeruje u svoj put. Bijela zvijezda, simbol svjetlosti i rođenja donosi nadu.”

 Remed 

 

Zaboravljena baština: Duhanske stanice u Hercegovini (1)

Proizvodnja duhana u Hercegovini dugo je bila nositelj gospodarstva ovog kraja. Živjelo se teško, a uzgoj duhana je bio jedini način preživljavanja u škrtoj zemlji okupanoj suncem. Nakon dolaska Austro-Ugarske počelo se planirano proizvoditi, a vlasti su ubrzo počeli graditi tvornice i otkupne stanice.

Dogana u Širokom Brijegu, demećenje duhana

Čitaj više “Zaboravljena baština: Duhanske stanice u Hercegovini (1)”

Zvonar bačkog Zvonika

Uskoro se navršava godinu dana od mog prvog teksta objavljenog u Katoličkom listu ‘Zvonik’. Prvi moj susret sa Zvonikom je bio preko kolegice Jelene Pinter, koja piše za ovaj list. Ona mi je predložila da se i ja uključim i dam svoj doprinos. Ponosan sam na činjenicu što sam već godinu dana jedan od mladih zvonara bačkog Zvonika. I raduje me svaki novi broj iako sada živim i djelujem daleko, ali internet je omogućio da i dalje nesmetano nastavim slati svoje tekstove uredništvu.

Čitaj više “Zvonar bačkog Zvonika”