O toponimima kroz politički kontekst

Po koncu skoro svakog rata pobjednici počnu preimenovati trgove, ulice, institucije u čast novim herojima, često da se ugasi trag svake prethodne kulture ili povijesti. Tako se dosta navodnih antifašističkih udruga i organizacija opire svakom preimenovanju u državama nastalim nakon raspada socijalizma, a zaboravljaju da su to činili i oni čije ideje podržavaju, čim su se domogli vlasti, i oni prije njih, i opet oni prije njih i sve u nedogled kroz povijest.

Jutros sam pronašao informaciju da je nedavno preminuli kubanski vođa Fidel Castro uporno naglašavao “do zadnjih sati njegova života da se njegovo ime i lik nikada ne koriste kao naziv institucija, trgova, parkova, avenija, ulica i drugih javnih mjesta, te da se u spomen na njega ne podižu spomenici, biste, kipovi i drugi slični oblici odavanja počasti.” Castro je također zatražio “jednostavan i skroman pogreb.”

Na brdovitom Balkanu za vrijeme Titova režima počelo je preimenovanje gradova njemu u čast već 1945. (Titova Korenica), 1946. (Titograd, Titovo Užice, Titov Veles), te poslije njegove smrti, 1981. (Titova Mitrovica, Titovo Velenje, Titov Drvar) i 1983. (Titov Vrbas).

Dobar primjer političke toponimije je najviši vrh Šar planine u Makedoniji, visok 2747m. Davno nekada lokalni stanovnici mu nadjeniše ime Šar, po kojemu je planina dobila ime, zatim nakon osmanlijskih osvajanja turci ga prozvaše Turčin, a vrhove do njega Mali Turčin i Bakardan. Ime ostaje do listopada 1934. kada u čast srpskog kralja Aleksandra I. Karađorđevića biva prozvan Aleksandrov Vrv. Tijekom drugog svjetskog rata dobija ime koje se ranije koristilo, Turčin ili Veliki Turčin, a odlukom Skupštine Narodne Republike Makedonije od 21. travnja 1953. godine biva nazvan Titov Vrv i to ime nosi i danas.

Samoubojstvo šansa za smanjenje nezaposlenosti

Nedavno se djevojka ubila u Mostaru jer je nakon ekonomskog fakulteta bila godinama na birou, bez ikakve šanse, ubila se iz siromaštva. Danas čitam kako je Federalna ministrica financija BiH Jelka Miličević, zaposlila zeta u Agenciji za bankarstvo, te i njegovog oca u upravi Elektroprivrede HZHB. Neki govore da je preminula djevojka bila članica HDZ-a, možda bi i dan danas bila živa. Za smrt mlade djevojke odgovorni su upravo političari koji besramno ubijaju svaku šansu za napredkom u ovoj zemlji. Dok se oni ‘kuće’ narod ovakvo stanje pozdržava godinama, i boji se.

Možda je samoubojstvo pored odlaska iz zemlje prilika mladima za manju nezaposlenost kako bi nam statistički parametri bili dobri i stiglo još novca iz kredita za nova radna mjesta odabranih sinova i kćeriju. A nije ni to lako, treba grobnicu kupiti, osigurati novce za sprovod.


Šute svi, i mjesna Crkva šuti. Šute mediji, navikli su šutjeti. Na društevnim mrežama nula komentara. Nekome tri metra pod zemlju, nekome trinaesta plaća, tako je to u ovom tamnom vrtlogu gdje samo podobni o(p)staju.

P.S. Upravo je jedan medij objavio informaciju da je i kćerka dotične ministrice zaposlena u Agenciji za vodno područje Jadranskoga mora, što bi rekli u Hercegovini – đavlu malo.

Sjećanje

Uz rijeku sam jednom sjedio
S proljeća kad cvatu kesteni
Daljinom je nisam premostio
U sjećanju, grad i brodovi
 —
Sunce kad zađe do pola
Srijedom našega govora
Na Porti se mladost čekala
Pokraj vrata staroga dvora
Hodam kroz životni boj
Hodam, bježim od taštine
I sanjam neke mirne sne
Mirne k’o duša Vojvodine
 
I danas kad cvatu kesteni
Skriva se rijeka u meni
Velika u svojoj jakosti
U iskustvu jedne radosti

Zvirovići

Kroz Zviroviće putnik obično prođe, ne zaustavljajući se, osim ako mu baš to nije cilj. Iako pripadaju općini Čapljina, zbog svoje neposredne blizine gravitiraju Međugorju, katoličkom svetištu. Tamo je još davne 1919. godine rođena moja pokojna baba Mila, djevojački Dugandžić.

Do početka novog milenija bilo je to mjestašce kao i svako drugo, prosuto škrtim hercegovačkim tlom koje je primoravalo ljude da odlaze trbuhom za kruhom u neke druge zemlje. Renesansu mjesto doživljava prolaskom autoceste i petljom koja vodi do spomenutog Svetišta.

Za života, baba Mila ni u snu ne bi mogla vjerovati, da kroz nekoć zabačeno selo sada prolazi suvremena autocesta koja sa sobom donosi investitore koji grade moderne objekte i ovom selu daju novu nadu. Tako je i nova benzinska pumpa izgrađena na škrtom hercegovačkom tlu, a baba Mila, da je živa, čudila bi se u čudu novoizgrađenim zdanjima.

Što sam naučio na radionici novinske fotografije

Nedavno je u mostarskoj gimnaziji održana radionica “Umjetnost u novinskoj fotografiji” koju je vodio jedan od najpoznatijih fotografa Bosne i Hercegovine, fotoreporter Reutersa, Dado Ruvić. U nastavku posta osvrnut ću se na zanimljive i korisne stvari koje sam zapazio, a mogu koristiti i vama u daljnjem radu. Novinska fotografija je format koji oslikava priču, pa tako fotka treba odgovoriti na sljedeća pitanja: Tko? Što? Kada? Gdje? Kako? Zašto?

Optimalan broj fotografija u jednoj fotopriči!? Uvijek sam se pitao koji je to dovoljan broj fotki za jednu fotopriču, napokon sam došao do broja – 12. Ni previše, ni premalo – taman. U fotopriči “Na krovu Bosne i Hercegovine” koju sam objavio na blogu u lipnju 2016. koristio sam upravo 12 fotografija. Također sam naučio da fotopriča treba sadržavati najmanje dva portreta, fotografiju koja prikazuje širu sliku i naravno detalje.

Before-after fotografije mogu biti interesantne, pogotovo danas kada se krajolici mijenjaju znatno brže. Također je potrebno otkriti s kojega je točno mjesta izvorna fotografija snimljena kako bi nova fotografija bila snimljena s identične lokacije. Fotografije možete spojiti bilo kojim editorom.

Katoličko svetište u Međugorju, arhivska fotografija
Arhivska fotografija crkve u Međugorju je idealna za before-after fotografiju

Tematske fotografije se često vežu za neki događaj ili tematsku cjelinu, primjerice svjetsko prventsvo ili neka godišnjica obilježavanja.

ne daj mu da prođe #ajmonaši
Primjer tematske fotografije: Rukometni memorijal u Međugorju, 2016.

Crop (rezanje) pomaže fotoreporteru da brzo otkloni “višak” na fotografiji. Ponekad se zbog brzine ili konfiguracije pozadine na fotografiji zna pronaći dosta stvari koje odvlače pažnju s onoga što je bitno i što je poruka na fotografiji.

img_20161023_170905
Primjer cropa: Fotografija nastala u sklopu #MostarPhotoWalk-a

U novinskoj fotografiji nije dozvoljen Photoshop. Redakcije imaju softverska rješenja koja odmah prepoznaju djelovanje raznih programa na fotografiju. Autentičnom novinskom fotografijom smatra se fotografija bez ikakvih softverskih manipulacija i to da subjekt na fotografiji ne pozira.

Zanimljiva je činjenica da fotoreporteri Reutersa nikada ne daju izjave. Ova kompanija poznata je po svojoj neutralnosti i njihovi djelatnici nikada ne daju izjave, osim možda policiji, kada se zateknu na krivom mjestu, u krivo vrijeme.

Uvijek sam se pitao kako fotoreporteri prebacuju tako brzo fotografije s mjesta događanja u redakcije. Zasluga da tako brzo dobijemo fotografije s najvećih svjetskih događanja pripada kooperaciji fotoreportera i urednika fotografije. U Reutersu, fotoreporter je na terenu, a urednik fotografije je iz ureda direktno spojen na njegovu kameru i uzima fotografije koje mu trebaju. Često i sam fotoreporter prebacuje fotografije na Reutersovu web platformu. Dakle, brzina je presudna za ovaj posao.