Razgovori | dr.sc. Saša Čekrlija, docent NUBL-a

U ovome izdanju stalne rubrike “Razgovori” intervjuirao sam docenta Nezavisnog Univerziteta u Banja Luci, dr. sc. Sašu Čekrliju. Tema razgovora bila je visoko obrazovanje u Bosni i Hercegovini. Saša je rođen je 1976. u Banja Luci, a školovao se u Banja Luci, Budvi, te u Mostaru gdje je i doktorirao. Društveni je komentator i analitičar za područje ekonomije i turizma.  Aktivno sudjeluje u edukaciji mladih političarki.

Primjetio sam da si često na Twitteru. Koliko je prisustvo na društvenim mrežama potrebno sveučilišnim profesorima u današnjem digitalnom dobu?

Twitter je sjajna stvar, omogućava artikulaciju misli na sažet i konkretan način. Ne mogu reći da sam svakodnevno aktivan na mreži, ali ukoliko imam nešto da kažem ili podijelim sa drugima twitter je sjajan način. Dobro je što ste ograničeni brojem karaktera. Počet ću i u RL da koristim 140  karaktera. Laconica brevitas. Teško je biti van tehničkih mogućnosti današnjeg svijeta i sigurno da su mreže generalno korisna stvar, naročito za određene impresije  u samom početku kada studentima treba uliti samopouzdanje i vjeru da ih vi možete nečemu naučiti ili ih dodatno usavršiti. Ukoliko ne usavršavate sebe, a to je lako zaključiti bilo kome, zašto bi vam se netko dao u ruke da kreirate njegovu karijeru usmjeravajući ga. Smatram da je to naročito važno u obrazovanju koje ne finansira društvo.

Kakvo je opće stanje visokog obrazovanja u BiH?

Ne računajući okvirni zakon o visokom obrazovanju, svaka administrativna cjelina u BiH uređuje ovo područje pa za posljedicu imamo određene procedure koje se djelimično ili u mnogočemu razlikuju. Uvjeti studiranja se također razlikuju od institucije do institucije. Generalno, treba uvažavati činjenicu da nam nedostaje visokobrazovanih ljudi, i kada govorimo o EU prosjeku i kada promatramo deficitarne  industrije. Visoko obrazovanje nije ustavna i zakonska obaveza za svakoga  i to treba jasno reći, ali da se pojedinci ne bi gubili u oblasti koja im nije nužnost važno je unaprijediti stručne skole i srtučne studije, mislim na dvogodišnje. Veliki sam zagovornik razdvajanja resora na način da visoko obrazovanje bude odvojeno od osnovnog i srednjeg te da se ustroji resor koji objedinjuje visoko obrazovanje, znanost i tehnologiju.

Koji su najveći problemi visokog obrazovanja u regiji?

Možda će zvučati utopijski i nadrealno ali smatram da je prvi problem  nepostojanje snažne privrede i realnog sektora koji svojim zahtjevima moze artikulirati stvarne potrebe društva. Ovako imamo armiju nezaposlenih koji posao čekaju na državnim natječajima. I nikada se neće zaposliti svi, nažalost. Kada bi privreda bila na nivou iz 89. godine, izačunao sam da bi samo Republici Srpskoj nedostajalo 850 pravnika. U BiH trenutno prema mojim podacima ima više od 10 000 dadilja, dakle osoba koje pet i više godina žive od toga što čuvaju tuđu djecu. To im se osim kroz gotovinsku naknadu ne vrednuje, a rade odgovoran posao baz mogućnosti da svoje znanje unaprijede i certificiraju. To je samo jedan od brojnih resursa koji su zarobljeni u našem društvu, a može biti važna karika.

sasa_cekrlija-mostar

U većini visokoškolskih ustanova studijski programi nisu usklađeni s potrebama na tržištu pa imamo primjer hiperprodukcije nekih zanimanja, dok za druga deficitarna zanimanja nema interesa na Fakultetima. Na koji način se boriti s ovim problemom?

Mislim da sam u prethodnom odgovoru spomenuo suštinu, ali sigurno da bi jedan od konkretnih koraka bio stručni studij i stručne škole  kojih realno nemamo mnogo na način da su osuvremenjene i da svakodnevno komuniciraju sa privredom. Također imamo veoma trom i neadekvatan proces prekvalifikacije radne snage a to je naročto važno za BiH jer imamo armiju ljudi kojim je do uvjeta za umirovljenje neophodno da prikupe između 5 i 10 godina radnog staža. Recimo, Crna Gora to sjajno radi i prekvalifikacija daje rezultate.

U posljednjih nekoliko godina svjedoci smo otvaranju mnogih visokoobrazovnih institucija među kojima su neke primjer kako treba izgledati i funkcionirati obrazovna institucija, dok su neke već zatvorene zbog protuzakonskog djelovanja i daju negativan dojam. Kako osigurati kvalitetu na visokobrazovnim institucijama? 

Smatram da društvo dugoročno trpi veliku štetu ukoliko su srednje škole nekvalitetne u svom nastavnom procesu u većoj mjeri nego fakulteti. Mladi ljudi bi trebali procijeniti koliki su dometi pojedinih sveučilišta i prema tome donositi odluke. Dovoljno je čuti dva ili tri predavanja da bi se okvirno ocijenio kvalitet institucije. Mlade ljude je teško varati. Ukoliko je prisutna inertnost i manjak interesovanja za stručnim i akademskim usavršavanjem tada imamo osobe koje su blago rečeno zalutale i njima ni najprestižnija sveučilišta ne mogu pomoći. Uvođenje reda u realni sektor će prema svojim zakonitostima urediti mnoga područja. Tako će biti i sa visokim obrazovanjem. Smatram da se čarobni krug polako zatvara.

U doktorskoj tezi bavio si se društvenom odgovornosti poduzeća iz sektora turizma u Bosni i Hercegovini. Koje rezultate je polučilo tvoje istraživanje?

Društvena odgovornost je relativno nepoznat pojam u BiH, ali nije potpuno nepoznat. Ponovo se ovdje u odgovoru dotičemo stanja u realnom sektoru koji je pokretač svega. Da bismo postigli određene standarde, moramo biti svjesni tih standarda, te  biti u mogućnosti da platimo mnogo toga. Problem u BiH je što su određene industrije lošije plaćene i rad se tu niže vrednuje pa ne iznenađuje zanemarivanje mandatorne društvene odgovornosti, dok je fakultativna društvena odgovornost daleko ispod željenog obima. Naravno svijetlih primjera ima. Možemo zaključiti činjenicim da prvenstvaneno niz područja u ekonomiji mora biti uređeno kao bi društvena odgovornost bila sastavni dio naših života. Tu spadaju poreska politika, svijest pojedinaca i dr.

sasa_edukacija

Da li poduzeća u BiH prate svjetske trendove u području društvene odgovornosti i društveno odgovornog poslovanju?

U skladu sa svojim mogućnostima. Osim materijalnih tu je važno da imate i ljudske potencijale koji razumiju problematiku i posjeduju vještinu njenog unaprijeđenja. Društvena odgovornost ne daje momentalne rezultate i kao takva je veoma osjetljiva jer ukoliko se ne shvati i ne realizira na način kako treba može proizvesti suprotne efekte u društvu.

U zadnje vrijeme aktivno sudjeluješ u edukaciji mladih političarki, gdje sveučilišni profesori obrazuju mlade koji će jednog dana voditi zemlju. Ima li nade u mladim političarima?

Za mlade nada postoji,  po prirodi ljudskog bića to mora biti tako,  ali mene je strah da za pojedine starije kolege iz politike više nema nade jer ne uvažavaju ni sitne promjene koje vrijeme i geo-strateške okolnosto donose danas. Edukacije mladih žena u politici to pokazuju i neizmjerno mi je drago da postoji edukacija isključivo za dame. I sam sam mnogo naučio od njih tokom ovih osam edukacija. Žene imaju svoje načine i svoje prioritete. Biološki, prirodno je da uvijek gledaju dalje u budućnost. U Hercegovini je tako.