Putnikovanja (1): Starac i Mogren

Ovjekovječena je mitovima i davno prije tebe je bila tu dok joj lice krase obale od sna i šapat stjenovitih gora koji dodiruju oblake, ona je tu, baš gdje treba biti. Oblaci koji su donijeli na ramenima kišu potjerali su ono malo ljudi što je užurbano jurilo na posljednje pripreme za karneval. Nedaleko od tri zvona putnik namjernik zamijeti prvo crkvu, pa drugu, pa treću…

A Sveti Nikola divi se zdanjima koja niču u časku vremena, pa vremenom opominje bojeći se za sebe, da se ne pretvori i on sam u ono što godinama kudi, dok beskrajni visovi iz oblaka gledaju zabrinuto u stijene i obalu. Ima nešto u tom zraku, brdima i Ljubišinom gradu gdje crnogorke ne skrivaju svoju ljepotu nego prkose svima i ponose se.

Odem malo do Slovenske, nekako se ugodno osjećam tu. U obližnje barove ulazio je neki fin svijet, studenti od svih krajeva koji dođoše na proljetna druženja.

U starogradskoj jezgri uske uličice isprepletane poviješću pričaju neku davnu priču. Duboko mi se urezala u sjećanje priča jednog starobudvanina, gospodina koji je sjedio naslonjen uz zid ostataka nekadašnje bazilike. Onako sa sjetom i dobre volje kazao mi storiju o Mogrenu:

Crkva sv. Antuna, 1907.

-Tamo nekad u 18. stoljeću, u doba galija i gusara, morske struje donesoše tijelo španjolskog moreplovca na budvansku obalu. Gusari mu potopiše galiju, a on u zahvalu tomu što ga je Bog ostavio na životu izgradi crkvu i posveti je svetom Antunu Padovanskom, pošto se izbavi od smrti morske na lipanj trinaesti. Tu se od starina redovito održavala misa na plaži, jer crkva bijaše mala za mnogobrojne vjernike, kako katoličke tako i pravoslavne. Vjernici su iz grada čamcima dolazili na plažu koja i dan danas nosi Mogrenovo ime. U sjetu na Mogrena i njegovu žrtvu neki Budvani čuvaju i danas taj običaj da se ne kupaju u moru prije lipnja trinaestog. Crkvice danas više nije, nju  prije pola stoljeća, u ljeto 1952., razoriše dinamitom i pretvoriše u restoransku terasu, dok se danas naziru samo temelji. Prije nekoliko godina dobri ljudi počeše raditi na tome da obnove crkvu, no dokle je to došlo starac nije znao. Bilo mu je drago što je neki putnik, namjernik, odlučio ga saslušati i čuti priču koju već dugo nikome nije pričao, jer kako kaže, ovi današnji ljudi, a naročito mladež, svi negdje žure i ne znaju svoju povijest pravdajući se nedostatkom vremena i obvezama, dinamičnim životom i biznisom.

%d blogeri kao ovaj: