Bilo je to prije Facebooka, prije čak i Twittera. Čudno promatran od društva koje u većini još nije znalo što je blog i koji su mu dosezi. Bilo je to čak i prije ekspanzije MSN messengera, malog alata, velikog dometa za to vrijeme, a kojeg se sada ova omladina što se poremećeno samoslikava uopće ne sjeća. Na svom malom blogu pogonjenim Blogger.com sustavom bio sam čista avangarda za moju malu sredinu, a opet slobodan što mogu objaviti ono što mi je na umu.

Tada nije bilo puno blogera. Evo ja sam čitao Zeca čiji je blog i dan danas muzejski primjerak samog početaka bloganja na našim prostorima, a koji je svoj prvi post objavio još u siječnju, sada već davne 2002. godine. Godinu poslije, negdje sredinom 2003., tada kao četrnaestogodišnjak i ja sam otkrio blog, te sam počeo pisati o živopisnim školskim zgodama koje je teško mogao netko sa strane provariti, a imali smo i pseudonime, moj je bio D91. To je trajalo nekih dvije i po’ godine do kada sam taj blog izbrisao. I sada mi je žao zbog toga, jer bilo je tu zanimljivih zajebantskih tekstova o osebujnim ličnostima moga kraja.

Prije nekoliko godina opet se rehabilitiram kao bloger, o čemu pišem ovdje i podižem blog na jednu drugu razinu, uzimam top level domenu i nanovo počinjem. Sada pišem o turizmu, mojoj profesiji, o ljudima i krajevima, mojoj opsesiji, i životu u kojem sam samo u prolazu, bez pseudonima, imenom i prezimenom, tako  i komentiram (što u ranijim godinama bloga i nije bio slučaj).

Danas su se stvari skroz promjenile. U moru blogova i blogera, malo je onih kvalitetnih, svi su danas blogeri, baš kao što su i klinci sa skupim aparatom fotografi, djevojčice bez ikakvog znanja modni stručnjaci… Danas je pisanje bloga postalo “in”. Blogeri nisu više avangarda, nego mainstream. Blogeri su u novinama, na televiziji, na portalima… Podižu se “blogovi” bez opcije za komentare; sve se naziva blogom. I dalje pratim i čitam kvalitetne tekstove, jer presudna je kvaliteta, a ne kvantitet.

Nekada kada sam se počeo zanimati za blog bio je samo jedan jak servis, Blogger, pa je kasnije došao i WordPress (nešto bez čega danas ne mogu). Čitao sam Zeca, valjda jer sam slabo pronalazio u to vrijeme blogove na našem jeziku. Zec je kasnije postao “sukrivac” za blog.hr servis koji je danas u vlasništvu nekih drugih ljudi.

Čitanje blogova najviše je zaslužno za pisanje istih, bar kod mene. Možda se sa mojim stajalištima nekad ili nikad moja čitalačka publika neće složiti, no ako jedna osoba pročita i shvati bit teksta, onda je moje srce ispunjeno.