Putnikovanja (3): Na škoju sv. Petra

Od Stona do Orebića uz krivudavu cestu, mnoštvo je vinograda zasađenih u krškim podzidama. Vinarija isto, na svakom koraku, što nekome tko dolazi iz vinarskog kraja i nije toliko zanimljivo koliko stranim turistima. Najupečatljivija slika je ona gotovo rajskog prizora čovjekove prilagodbe čak i one najnepristupačnije goleti. I tako je sve do Orebića. Golet ostaje, a čovjek prolazi.

Putujući Krševanom na Korčulu travanjsko sunce izmotavalo se po plavom licu, a putnik namjernik je mogao zamjetiti i to da se Adria polako smiruje i tone ka ljetu i mirnijim ljetnim danima. U daljini nazirala se mala ribarska lađa, a pored lađe stajala je Korčula, sva u suncu. Lađa je išla polako, gotovo nepomično, ljuljajući se na vale što ih Krševan načini. Iz korčulanske luke pružao se pogled na Badiju koja se u tom krajičku mora pružila i skrivajući u sebi znamenito povijesno zdanje, pokazivala samo stazu za koju mi rekoše da je duga nešto više od četiri kilometra,  a vodi oko cijelog otoka.

 

IMG_9498
Pogled na samostanski kompleks s najviše točke otoka Badije

Prvi put za mistični otok i samostan što se u čas stvorio predamnom čuo sam od strica Žarka, istaknutog sportskog radnika, koji je još za vrijeme one bivše države išao tamo na pripreme, što s fakultetom, što s rukometom, u više navrata, prepričavajući mi angdote iz mladih dana.

Ono što putniku namjerniku upada u oči na putu iz luke prema kompleksu veliki je crkveni toranj, koji se ponosito ističe i prkosi onoj šumi i onom kamenu, što su se nazirali u manjoj uvali iz male brodice brodara Marina, hercegovačkog zeta. Ugodnja vožnja do Badije trajala je desetak minuta, more mirno, a na otoku koji obiluje mediteranskom šumom, pusto. Iako je na tom mjestu već u prapovijesti bilo života što svjedoče arheološki nalazi, danas je Badija pravo mjesto da se čovjek sabere i pobjegne od neprestane žurbe velikog hodnika modernog svijeta.

Ispred je Orsan, zgrada koja veže uz obalu. Nekoć su ispod nje za neverina uvlačili lađe. Na katu je sada sobičak, no tu je u neka prošla vremena bio prostor namijenjen gostima, dok je pored bila uljara koje odavno nije.

Od Bosne do Hercegovine

Mali otočić u korčulanskom akvatoriju Badijom se nije oduvijek zvao. Tijekom godina promjenio je nekoliko imena. Još 1368. u knjigama se spominje kao Scoleum Sancti Petri (Škoj sv. Petra) što ga povezuje sa benediktincima. Neko vrijeme se zvao i Miriam (hebr. Marija), da bi današnji naziv Badija došao od latinske riječi Abbatia (opatija, mjesto opata, žitelja samostana). Kao i na susjednoj Korčuli tu su pronađena oruđa iz prapovijesti. Priča o badijskim vremenima i nevremenima počinje krajem 14. stoljeća, i to godine 1394. kada je korčulansko vijeće ovo zrno Jadrana darovalo bosanskim franjevcima, gdje izgradiše samostan koji je bio duhovno, kulturno i obrazovno središte ovoga kraja.

Badijski kompleks jedinstven je na Jadranu, u njemu se, kažu znalci, nalazi najljepši kloštar (samostansko dvorište) u Hrvatskoj kojega su korčulanski graditelji i klesari dovršili 1477. Kompleks samostana se sastoji od crkve Gospe od Milosti, dormitorijem, klaustrom i reflektorijem. Samostan je pretrpio oštećenja još u turski vakat, te je do danas više puta obnavljan i nadograđivan. Između dva velika rata bila je tu gimnazija, najcjenjenija u tom kraju koju su pohađali učenici iz svih krajeva tadašnje države SHS, sve dok ratna zbivanja nisu samostanski kompleks pretvorili u partizansku bolnicu, koja je tu bila oko pola godine, od rujna 1944. do travnja 1945., da bi nekoliko godina kasnije komunisti u potpunosti preuzeli otok i načinili veliki kulturocid, pretvarajući samostan u kazneno-popravni dom za maloljetnike, pa naposljetku u sportsko-turistički centar.

Središnji oltar
Središnji oltar

Unutrašnjost crkve, iako ruševna i zapuštena, fascinira spomenicima, natpisima, grobovima i lijepo isklesanim ukrasima. No zla ruka čovjeka pokazuje koliko glupost može ići daleko, budući da su prelijepu crkvu s mnoštvom povijesnih spomenika, koji neki datiraju iz 14. stoljeća, u potpunosti devastirali. Unutar crkve nalazi se  mnogo artefakata kojima se ne bi posramili ni najpoznatiji svjetski muzeji, a opet narod ‘ko narod, divi se svjetskoj baštini kada negdje ode u tuđinu, a ne zna cijeniti vlastitu. Najupečatljivija je oltarska statua četiriju evanđelista koji drže plavu kuglu na kojoj stoji Krist. Mnogo vrijednih crkveni stvari nalazi se na restauraciji u Dubrovniku, dok su mnoge od njih iz samostanske i crkvene povijesti dati u druge crkve i župe nakon eksproprijacije 1950.

Priču o Badiji nastavljamo, godine 2003. vlada Ivice Račana vratila je denacionalizacijom otok franjevcima, i to Zadarskoj franjevačkoj provinciji sv. Jeronima, koja je dvije godine poslije ugovorom ustupila otok Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji kako bi se samostanski kompleks i crkva vratili u prvobitnu namjenu. Radovi napreduju, no budući da je to prostor od iznimne kulturno-povjesne baštine dosta zahvata treba restauraciju, što u velikoj mjeri usporava nastavak radova. Tijekom ljeta, ali i izvan kupališne sezone otok je dostupan svima.

Previous post
Rambo Amadeus o pojavama u hercegnovskom turizmu
Next post
Prođoh Keplerom kroz gradove

Nema komentara

Komentiraj

Back
SHARE

Putnikovanja (3): Na škoju sv. Petra

%d blogeri kao ovaj: