Grad jutra

G

Jutro je. Magla na mostu. Vreva iz javnog prijevoza gubi se u oblacima, rijeku i ne vidiš, a ispod tebe je, i s lijeva i s desna. Ne vidiš ni drugi kraj mosta, samo čekaš da se ukažu obrisi Keja.

Osjetim na licu zimu. Pravu onu zimu. Ljudi užurbano hode da se susretnu sa svakodnevnicom.

Ovaj grad je najbolji mogući sudac, stoji u vremenu, a to isto vrijeme kao da čeka proći kroz njega, a on se otima i bori sa sobom samim. K’o žuto sanduče u olujnoj noći, svjestan prolaznosti, gledam njegovo svitanje. Hladno je.

Psi stražare nad njegovim ulicama. Bijesni psi i tužni psi. Nijedna životinja ne može biti tužna kao pas, lutalica. On tumara k’o zadnji siromah, odbačen i napušten. Ovog jutra opet prepozna u čovjeku ono dobro, pa ono surovo, pa opet dobro i opet surovo, pa tako ukrug, beskonačno.

Otkrivenje ili samootkrivenje, ne znam. Mio si mi grade što nisi od svijeta.

Grade jutra.

About the author

Ivan Dodig

Hercegovac. Diplomirani turizmolog. Piše. Bavi se novim medijima, putuje. Voli konstruktivan dijalog. Od 2006. godine na Wordpressu.

Komentiraj

Komentiraj

Tvitovi

Arhiva

Kategorije

Copyright © 2012-2017 Ivan DODIG | Ovo djelo je dano na korištenje pod međunarodnom licencom Creative Commons 4.0.

%d blogeri kao ovaj: