Grad jutra

Jutro je. Magla na mostu. Vreva iz javnog prijevoza gubi se u oblacima, rijeku i ne vidiš, a ispod tebe je, i s lijeva i s desna. Ne vidiš ni drugi kraj mosta, samo čekaš da se ukažu obrisi Keja.

Osjetim na licu zimu. Pravu onu zimu. Ljudi užurbano hode da se susretnu sa svakodnevnicom.

Ovaj grad je najbolji mogući sudac, stoji u vremenu, a to isto vrijeme kao da čeka proći kroz njega, a on se otima i bori sa sobom samim. K’o žuto sanduče u olujnoj noći, svjestan prolaznosti, gledam njegovo svitanje. Hladno je.

Psi stražare nad njegovim ulicama. Bijesni psi i tužni psi. Nijedna životinja ne može biti tužna kao pas, lutalica. On tumara k’o zadnji siromah, odbačen i napušten. Ovog jutra opet prepozna u čovjeku ono dobro, pa ono surovo, pa opet dobro i opet surovo, pa tako ukrug, beskonačno.

Otkrivenje ili samootkrivenje, ne znam. Mio si mi grade što nisi od svijeta.

Grade jutra.

Previous post
Šansa za (nove) turističke zajednice u Hercegovini
Next post
UNWTO: BiH u prvih 10 zemalja po porastu turističkih posjeta

Nema komentara

Komentiraj

Back
SHARE

Grad jutra

%d blogeri kao ovaj: