Nedavno sam na jednom hercegovskom portalu naletio na trebinjskog pjesnika i kantautora, Ranka Slijepčevića. Za mene ugodno iznenađenje i oduševljenje. U nastavku pročitajte i poslušajte interpretaciju pjesme “Hercegovina”.

Hercegovina

Moja je zemlja suncu data,
kamenom diše i nebom zbori,
tu su moje duše vrata
tamo mi pjesma užegla gori.

Sva naprsla zemlja žedna
vode ište i nikad joj dosta
umiljata, gorda ,surova i čedna
i nad njom duša mi prosta.

Uvijek joj nekako pred zoru banem
jabuku nosim u džepu kaputa,
snovi me vuku da tamo stanem
želja je jača od dalekog puta.

Nisam ja stranac, mirišemo isto,
vinovom lozom i zadahom bora
i ne bih nikada više pristo
pa neka se sto puta mora

Otići od nje daljinom što ćuti,
čeznuti za drumom da me vrati,
korijen i rodoslov u meni bukti
odakle sam, čiji sam, da razum pamti.

Ona je oduvijek bila moja
i stidno se u pjesmu svila
tu niče cvijet ispod osoja
Hercegovina zemlja – tegobna i mila.

Mater moja, očiju blaženstva,
i maćeha stroga što daje malo
sreće svake i bolnoga prokletstva
što je nad njom koračalo.

Lijepa je zemlja moja,
svjetlo do neba u njoj kliče,
nit bilo čija nit bilo koja
bol i sreća jedna drugoj liče.

Pelina miris i rijeke moje
što dušu ovu tješi i liječi
dane otužne kantari broje
dok mi u sluhu zvone riječi.

Nisam ja stranac, mirišemo isto
ja sam odvajkada ovdje i bio,
sve je tu jasno, nepobitno, čisto
predak je moj ognjište svio.

Na stotine godina brojati mogu
ponosit na njih i pleme svoje
i kad se noćas pomolim Bogu
tu su u meni, vječno postoje.

Da pomenu ime zemlje naše,
Hercegovine ove čemerom slatke,
bistrim umom čovjek ukrašen
vođen kroz sreće i nevolje svake.

Lijepa je zemlja moja,
presavija niti nebeskoga svoda,
tu mi duša traži spokoja
da zavežem jedra umornoga broda.

Nisam ja stranac, mirišemo isto,
odbrojavaš udar moga bila
sve je tu jasno, nepobitno, čisto
Hercegovino, zemljo, tegobna i mila.