I moja je

Ta zemlja je k’o nada neuzvraćene ljubavi, k’o plamičak koji čeka trenutak mraka na proljetnoj kiši, a odbija ga prkosno. Nije me voljela, i ne može me potiskivati koliko ja mogu njene rijeke, brda, planine, stijene i ljude u srcu nositi. I još se drži, i još brodi, kroz nevremena i patnje potomaka svojih.

Kakva je, takva je, i moja je.

Drugu ja ne smijem jer druga nema kraj ognjišta mati kojoj se obrazi zarumene i kojoj bura potjera suzu iz oka, kad joj dođe čitav svijet njezin, iz daleka, a ona, u radosti, raste.

I raste.

%d blogeri kao ovaj: