U Kotoru mirisala je kiša

Ljeta su u Kotoru sunčana i sparna, a ipak, kada se u čas nebo namršti i tlo uzbudi, svim osjetilima možeš namirisati kišu. 

U tiho predvečerje, zlatna svjetla su se odbijala od kamene ulice čineći grad koji tone u noć živim.

Na čas zastane neko zaneseno lice u noći i ponesi neki suvenir, za sjećanje ili za neko drago lice. Ljudi su kao potoci tekli Bokom. Skromna misa kod svete Klare nagovještavala je potrebu da budem.

Prolazile su djevojke, razigranih i šarenih obraza, govorile su da je tu noć na trgu bio bal pod maskama.

Padala je nad Kotorom neka čudna kiša koja je donosila nasmješena i vesela lica kod Vrata od Mora. Došla je iznenada, preko brda, baš kao i ona koja se razigrala uz zvuke nekih dobrih svirača, pa se izgubila u zlatnim svjetlima večeri, poput vile, u bijelim cipelama koje su još do jučer šetale Plazom Mayor.

kolovoz, 2015.