Dvije strepnje u susretu

Vrućina je. Dok se božanstvenim rukopisima krša sunce utkalo u kamen i postalo dio njega, kročeći goletima za zvizdana, stao sam iznenada, kao osuđen, ukočen. Gledali smo se oči u oči. Osjeti strahopoštovanje, ne ometam ga. Krajičkom oka, oprezno samo provirim. A on gospodari svojom zemljom i u sred one neizdržive žege kao ukopan strepi od mene, boji se, isto onako kao što ja strepim od njega.

Na koncu, popušta, sklanja se mirno, uvlači u neke škripine i pušta me da nastavim tamo gdje sam krenuo. Povukao se na neko mirnije mjesto, ali opet kao da mi želi kazati da je i on dio ovog čudnog vremena i da nije tu slučajno, nema slučajnog. Nastavljam dalje, oprezno, znam da je kamen njegov dom i da on tu gospodari.

I svaki put kada prođem golim kršom znam da je i on tu negdje, vreba i sluti miševe, guštere i ptice u suhoći kamena. Iz prikrajka gleda, strepi i čeka.

%d blogeri kao ovaj: