kravatu ne nose,
a prva su gospoda
šute već satima,
umorni od patnje, mimohoda

što je bilo
što se sad sprema,
sve se zna,
pravda, pravda je nijema.

uvijek na oprezu
bol u kostima bilježe,
silu mrkog vremena.
pamte samo kamene crteže

nekako uvijek isto,
raskršće u vremenu, ludoriji,
ljudskost ipak nestade,
k’o magare na ćupriji.