Često u životu mladi čovjek postane stranac, bilo da se zatekne u nekoj zemlji, gradu, zbog putovanja, posjete nekim dragim ljudima ili ga jednostavno ceste ovozemaljskog života odvedu negdje daleko od doma, zbog posla, školovanja i sl.

Tako i putnici namjernici koji se zateknu na ovim našim prostorima često naglašavaju odnos prema strancu i gostu kao jedno nesvakidašnje iskustvo, pri tome naš narod karakteriziraju kao izuzetno gostoljubiv. Ta gostoljubivost svoje korijene ima u nekoliko povijesnih razdoblja. Religije u svojim svetim knjigama često opisuju odnos prema putniku, strancu. U Bibliji, točnije u Levitskom zakoniku, navedeno je: “Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Jahve, Bog vaš” (Lev 19, 34).

Jak utjecaj na gostoprimstvo naroda koji obitavaju na balkanskom poluotoku je nasljeđe staroslavenskih običaja i vjerovanja. Nekada davno, kod starih slavena postojao je bog Radogost o čemu svjedoče germanski zapisi, a on je bio, najjednostavnije rečeno, bog gostoprimstva ili domaćinstva. Veselin Čajkanović je protumačio taj fenomen gostoprimstva kao odavanje časti bogu Radogostu, jer je putniku namjernik simbolizirao boga u ljudskome obliku. Činjenica je da su slavenska plemena živjela u jako malim skupinama i pojava putnika koji nije iz neke druge obližnje skupine predstavljala je pravu rijetkost što se moglo izjednačiti sa božjim prisustvom.

udovice_003

Gostu se u ta vremena odavala najveća počast, što se i danas u nekim (planinskim) predjelima balkanskog poluotoka zadržalo. Običaj je bio da domaćin putnika namjernika, znanog ili neznanog, dočeka sa kruhom, soli i ključem što je značilo da će gost biti nahranjen i napojen i da mu domaćin predaje kuću tj. moja kuća je i tvoja kuća. Domaćin je u ruci držao i sjekiru koja je značila da će svojim životom i životom svojih ukućana braniti sigurnost gosta, makar mu on bio i najljući neprijatelj, jer se smatralo da je ne ukazati gostoprimstvo jedan od najvećih grijeha.

Ovo se odražavalo i u običaju svetih mjesta koja su pružala sigurno utočište svima koji su u njih ušli, bilo da su u pitanju crkve ili mnogobožački hramovi i gajevi. Dosta se običaja do dan danas unijelo u kulturu ovdašnjeg naroda i čitava priča o gostoljubivosti nije slučajna, nego nasljeđena i usađena u srž kulturnog identiteta.