O toponimima kroz politički kontekst

Po koncu skoro svakog rata pobjednici počnu preimenovati trgove, ulice, institucije u čast novim herojima, često da se ugasi trag svake prethodne kulture ili povijesti. Tako se dosta navodnih antifašističkih udruga i organizacija opire svakom preimenovanju u državama nastalim nakon raspada socijalizma, a zaboravljaju da su to činili i oni čije ideje podržavaju, čim su se domogli vlasti, i oni prije njih, i opet oni prije njih i sve u nedogled kroz povijest.

Jutros sam pronašao informaciju da je nedavno preminuli kubanski vođa Fidel Castro uporno naglašavao “do zadnjih sati njegova života da se njegovo ime i lik nikada ne koriste kao naziv institucija, trgova, parkova, avenija, ulica i drugih javnih mjesta, te da se u spomen na njega ne podižu spomenici, biste, kipovi i drugi slični oblici odavanja počasti.” Castro je također zatražio “jednostavan i skroman pogreb.”

Na brdovitom Balkanu za vrijeme Titova režima počelo je preimenovanje gradova njemu u čast već 1945. (Titova Korenica), 1946. (Titograd, Titovo Užice, Titov Veles), te poslije njegove smrti, 1981. (Titova Mitrovica, Titovo Velenje, Titov Drvar) i 1983. (Titov Vrbas).

Dobar primjer političke toponimije je najviši vrh Šar planine u Makedoniji, visok 2747m. Davno nekada lokalni stanovnici mu nadjeniše ime Šar, po kojemu je planina dobila ime, zatim nakon osmanlijskih osvajanja turci ga prozvaše Turčin, a vrhove do njega Mali Turčin i Bakardan. Ime ostaje do listopada 1934. kada u čast srpskog kralja Aleksandra I. Karađorđevića biva prozvan Aleksandrov Vrv. Tijekom drugog svjetskog rata dobija ime koje se ranije koristilo, Turčin ili Veliki Turčin, a odlukom Skupštine Narodne Republike Makedonije od 21. travnja 1953. godine biva nazvan Titov Vrv i to ime nosi i danas.

Previous post
Zaposli me, mama...
Next post
Dodigova pjesma u Subotičkoj Danici za 2017.

Nema komentara

Komentiraj

Back
SHARE

O toponimima kroz politički kontekst

%d blogeri kao ovaj: