Biskup Mate Uzinić: Raduje me što vidim puno razloga za nadu

U povodu šeste obljetnice imenovanja biskupom, intervjuirao sam preuzvišenog msgr. Matu Uzinića, biskupa dubrovačkoga. Biskup Mate rodio se 1967. godine u Dubravi kod Omiša, a o njegovom svećeničkom i biskupskom putu, kao i pogledima na svijet pročitajte u novom broju Zvonika koji izlazi u veljači.

Možete li nam za početak kazati kakvo je bilo Vaše djetinjstvo u rodnoj Dubravi? Kako se tada živjelo pod Mosorom?

Moje djetinjstvo je sasvim obično djetinjstvo seoskog dječaka. Svoje vrijeme sam koristio za učenje i školu, ali i za različite obiteljske dužnosti. Otac je bio zaposlen, ali to nije bilo dostatno da bismo mogli od toga živjeti. Zato smo se, uz pomoć majci i baki u kućanskim poslovima, bavili i poljoprivredom. I svi smo u tome morali dati svoj doprinos. Starija braća su imali obveze u polju, dok bi moj doprinos najčešće bio vezan uz ispašu ovaca. Taj mi je posao bio drag zato što bi najčešće sa mnom bila baka koja bi mi pričala priče, a i zato što sam tako imao vremena za čitanje. Bilo je pri tom dosta vremena i za igru, osobito nedjeljama i blagdanima.

Kada ste doživjeli Božji poziv i spoznali da je svećeništvo Vaš životni izbor?

Kad mi se postavi slično pitanje onda se redovito sjetim jednog dragog pokojnog svećenika koji je govorio da je došavši u Sjemenište bio iznenađen kad je čuo svoje kolege govoriti o svom zvanju. Kako on nije čuo nikakav poziv, bilo mu je žao. Zato je odlučio moliti za svoje zvanje. I mnoge njegove kolege koji su imali zvanje nisu postali svećenici. A on koji ga nije imao je postao svećenik. I to je ostao zato što je molio i moli za svoje zvanje. Dakle, ni ja nisam doista ništa čuo ili osjetio, a što bih mogao nazvati doživljajem Božjeg poziva.  Pa ipak, toliko je onih malih, svakodnevnih stvari koje su mi pomogle otkriti da me Bog zove na svećeništvo. Sve je vjerojatno počelo jednom mladom misom i nastavilo se odlaskom nekih prijatelja i susjeda u Sjemenište, a zatim i mojim odlaskom u Sjemenište. Tijekom godina sjemenišnog odgoja polako sam spoznavao da je to ono što Bog želi od mene i tome sam se stavio na raspolaganje, učinio to i svojim izborom, iako sam ponekad osobno želio učiniti drukčije izbore.

Kako je izgledao Vaš put od svećenika do biskupa?

U početku je to bio sasvim običan put jednog mladog svećenika. Najprije sam bio župni vikar i kapelan, a onda kratko i župnik. Zbog potreba u svojoj nadbiskupiji upućen sam na postdiplomski studij iz kanonskog prava. Nakon magisterija nadbiskup me je zamolio da se vratim u nadbiskupiju i preuzmem rad na Crkvenom sudu. Godinu dana kasnije sam preuzeo i službu odgojitelja u Bogoslovnom sjemeništu u Splitu. To je služba koja je obilježila moje svećeništvo i na kojoj me je zatekao izbor za dubrovačkog biskupa. 

Na blagdan sv. Franje Saleškog, 24. siječnja, navršilo se šest godina od Vašeg imenovanja za biskupa. Što Vas to najviše raduje, a što najviše žalosti na mjestu biskupa dubrovačkog?

Žalosti me to što je i mnoge kršćane zahvatio pesimizam, što je mnogima materijalno postalo vrhovna vrijednost i cilj, što su mnogi izgubili kontakt s Bogom i Crkvom, što su nesposobni za žrtvu i nespremni na brak i obitelj, što vidim obitelji zatvorene životu, starce ostavljene i osamljene, što nam i redovničke zajednice i svećenici sve više stare, što ponekad i nama materijalno postaje cilj, što mnogi zauvijek napuštaju domovinu… Uz sve to raduje me to što uz sve to negativno što žalosti, vidim puno razloga za nadu. Među nama iz dana u dan, a osobito među našim mladima i to na svim razinama, ima sve više onih koji se ne žele zarobiti pesimizmom, prepustiti besplodnim kritikama i očekivanjima od drugih, nego su se sami angažirali da bi svojim doprinosom učinili boljim i društvo i Crkvu. Oni su ti koji svima nama svojim životom i životnim izborima, svojom uključenošću u život Crkve, ali i u život društva, pokazuju da je moguće i drukčije. I lijepo je primijetiti da takvih iz dana u dan ima sve više.

Gubi li se čovjek u izazovima suvremenog svijeta?

Rekao bih da se svi mi u jednoj određenoj životnoj fazi pomalo izgubimo, ali bih primijetio i to da se mnogi nakon te izgubljenosti mnogi kasnije i vratimo. Dogodi nam se nešto slično kao i sinu iz evanđeoske prispodobe, koji misli da je ljepše i bolje živjeti izvan očeva doma, ali onda ga s vremenom život nauči da je pogriješio. No i oni koji ostanu u očevu domu se mogu izgubiti. Pokazuje nam to primjer starijega sina iz iste prispodobe. Jedan od razloga našeg gubljenja, bez obzira o kojem je gubljenju riječ, je to što nam je vjera više kulturološko obilježje, nego li osobni izbor. Ne poznajemo je dovoljno. I ne prihvaćamo je iskreno. Ostaje nam na površini. Kao takva vjera nam nije dovoljno snažna i sposobna odgovoriti izazovima pluralnog društva. Ali je i kao takva bolja od ničega, jer nas prije ili kasnije iz naše izgubljenosti može vrati ondje gdje pripadamo ili, bolje, Onome kome pripadamo.

Koliko je otvorenost Crkve važna za bolje razumijevanje kršćanstva i pronalazak duhovnog utočišta?

Crkva nije osnovana da bi bila svrha samoj sebi, nego da bi u službi drugima nastavila Božji plan spasenja. Kad Isus kaže apostolima da onaj tko među njima želi biti prvi treba služiti svima, onda on to kaže i Crkvi u cjelini. Služenja drugima je otvorenost Crkve, koju najbolje dočaravaju otvorena vrata na našim crkvama koje nisu samo mjesta na kojima se slavi misa i župnim kućama koje nisu samo prostori u kojima žive župnici, nego i mjesta na kojemu se susreću različite skupine vjernika. Crkva ne može ostvariti svoje poslanje bez otvorenosti i unutar sebe i izvan sebe. Otvorenost Crkve unutar sebe, znači da trebamo prevladati svaki oblik klerikalizma koji smatra da mi svećenici trebamo učiniti sve, dajući dovoljno prostora svima onima koji se mogu i žele uključiti u zajedničko poslanje crkvenog služenja. Otvorenost Crve izvan sebe, svijetu i vremenu, čije su radosti i nade naše radosti, ali i žalosti i tjeskobe naše žalosti tjeskobe, jedini su način za navještaj radosne vijesti svima, a upravo je to temeljna zadaća i poslanje Crkve i svakog pojedinog vjernika.   

Svjedočimo sve većem razdoru temelja društva, obitelji. Što je uzrok krize obitelji u današnjim vremenima?

Postoji više uzroka kriza obitelji. Neki su izvana, a neki iznutra. Iako se u našem svakodnevnom govoru više stavlja naglasak na one izvana, ja bih rekao da su za obitelj ipak pogubniji oni uzroci krize koji dolaze iznutra i narušavaju obiteljske odnose, ali i odnos obitelji s Bogom. Budemo li mi kao obitelj stabilni u sebi, povezani međusobno i s Bogom, lako ćemo za izazove izvana koje predstavljaju različita loša zakonska rješenja, pritisci nekih novih ideologija i sl. Međutim,  potreba za boljim životnim standardom na jednoj strani i za osobnom slobodom na drugoj strani, udaljile su međusobno članove obitelji. Zbog posla, škole, a onda i izlazaka i svega drugoga što naša sloboda od nas zahtjeva, članovi se obitelji gotovo više ne vide i poprilično slabo poznaju. Postali su jedni drugima stranci. Ali postali su stranci samome Bogu. Ili, bolje, Bog je njima postao stranac. Molitva, a s njima i kršćansko ozračje međusobne ljubavi i služenja, u našim obiteljima nisu više konkurentni u suočavanju s trajno upaljenim televizorom, glazbom, kompjutorom, poslom, zabavom, izlascima… Sve to uzrokuje krizu obitelji, a s njom i krizu našeg društva koje bez obitelji nema budućnost.

Internet je preuzeo primat javnoga informiranja i komunikacije općenito. Aktivni ste na društvenim mrežama, novi mediji i društvene mreže prilika su i sredstvo nove evangelizacije. Kakav je Vaš komentar na ovu temu?

Internet i društvene mreže su stvarnost koju trebamo upoznati i kao kršćani pokušati evangelizirati. Tu evangelizaciju ne možemo učiniti onom biti protiv Interneta i društvenih mreža ili zatvaranjem pred tim virtualnim svijetom, nego tako da sami postanemo dio tog svijeta, da se uključimo, i u taj svijet polako unosimo svijetlo evanđelja Isusa Krista. Neslućene su mogućnosti koje nam daje taj svijet koji je, kako kažete, preuzeo primat javnog informiranja i komunikacije općenito! I ogromno je to polje rada, ogromna njiva Gospodnja! Zato je to i prilika koju ne smijemo propustiti.

Kako bi ste u kratkim crtama opisali dosadašnji pontifikat pape Franje? I da li se i na koji način vodite idejama pape Franje u Vašem radu?

Izuzetno cijenim pontifikat pape Franje. Mislim da ukazuje na ono bitno. Osim toga, papa Franjo je napravio i neke bitne iskorake koji su Crkvu i njezino naučavanje predstavili svijetu na drukčiji, njima razumljiviji i prihvatljiviji način. Raduje me njegovo nastojanje da Koncil konačno zaživi u Crkvi. I osobito mi se sviđa njegovo inzistiranje na evanđeoskoj radosti, kao i na tome da one koji su odlutali od vjere i Crkve ne čekamo kao do sada otvorenih vrata, nego da i mi pođemo za njima, da ih pronađemo u njihovoj zalutalosti i da im pomognemo. Sa svoje strane nastojim činiti ono što mogu, a kao biskup na to pozivam svoje svećenike i sve vjernike. Put je dug i težak jer zahtjeva ponajprije promjenu našeg mentaliteta, a ona nije laka. Lakše nam je govoriti drugima da se obrate, nego li se sami obratiti. Ali ne smijemo odustati.

U veljači 2016. godine susreli su se papa Franjo i patrijarh moskovski Kiril. Bio je to prvi susret čelnika kršćanskih crkava nakon gotovo milenija. Da li je ekumenski dijalog prvi korak ka jedinstvu kršćana? 

Možda se može tako reći. Iako ekumenski dijalog nije doveo i ne može dovesti do konačnog jedinstva Crkve, on je razbio neke predrasude koje imamo jedni o drugima i smanjio onaj jaz koji nas je dijelio i dijeli. Otkrivajući ono što nas međusobno povezuje, postali smo sposobniji cijeniti ono svoje i istovremeno poštivati druge u njihovoj različitosti. Zato ekumenski dijalog nema alternativu. No bilo bi nužno da se taj dijalog s visokih razina, kao što su to bio u prigodi susreta koji spominjete, spusti i na niže razine, sve do naših vjernika. Bez toga to, nažalost, ostaje ne samo prvi, nego i jedini korak.

Trebaju li ljudi pronaći način da se trgnu iz prošlosti i da se više posvete trenutku u kojemu jesu?

Prošlost je važna. Zato bismo je trebali poznavati. Nažalost, mi ne poznajemo svoju prošlost. I nemamo volje to promijeniti. Radije se prepuštamo mitovima, koji hrane naše podijele i mržnju. I čine nas zarobljenicima ideja prošlih vremena. Nužno se je tome othrvati, ali ne na način da zaboravimo. Zaborav bi bio pogrešan. Ponovili bismo pogreške prošlosti. Iz prošlosti treba učiti. I truditi se oko sadašnjosti, jer ona jedino što mi doista imamo. Ne suočimo li se objektivno s prošlošću, ostat ćemo u prošlosti. Nećemo imati ni sadašnjost ni budućnost. Vrijedi i obrnuto. Suočimo li se trijezno i objektivno sa svojom prošlošću, možemo konačno početi živjeti u sadašnjosti i u njoj lagano graditi novu i bolju budućnost. Odgovornost je na svima nama, a rekao bih osobito na političarima koji imaju mogućnost pokrenuti taj proces, ali i koji istovremeno često, ako ne i prečesto, kalkuliraju s prošlošću u svrhu svojih malih stranačkih i političkih interesa.  

I za kraj, Vaša poruka čitateljima za novu liturgijsku godinu?

Liturgijska godina je naša prilika za upoznavanje Isusa Krista i za uključivanje u zajednicu njegovih najbližih učenika. Ona nam omogućuje da ga sa starozavjetnim Božjim narodom očekujemo, s prorocima navijestimo, s Marijom i Josipom poslužimo, s Ivanom pokažemo, s Petrom i drugim apostolima i učenicima slijedimo, s Pavlom i prvom Crkvom propovijedamo, da ga čujemo, da vidimo znakove Božjeg kraljevstva, da ga promatramo raspetog, susretnemo uskrslog i onda sa svim tim krenemo u svoju svakodnevicu i svoje svakodnevne odnose. To nam je prilika da učimo osobno od Isusa, ali i da ga s brojnim sveticama i svecima kojima je ispunjen kalendar liturgijske godine, osobno nasljedujemo, krećući njegovim stazama i putovima svetosti. No, toga nema i ne može biti ne uključimo li se u tu godinu svojim redovitim sudjelovanjem na misnim slavljima. Neka nam je sretan Božić, ali i po našoj uključenosti blagoslovljena i nova liturgijska i nova građanska godina.