Toliko valjda košta život vani: Gorka istina o gubljenju identiteta

A. Vorauer

U razgovoru sa starcem, umirovljenikom iz Australije koji je prije četrdeset i kusur godina otišao iz Glavatičeva kod Konjica trbuhom za kruhom, doznao sam njegovu gorku istinu.

Dolazi Marko svake godine sa suprugom, po dva mjeseca budu, kaže. Najčešće boravi u Osijeku, ali vuče ga u Glavatičevo.

Radio je kao moler čitav radni vijek i zaradio dobru mirovinu. No muči ga što mu djeca ne razumiju zašto ne može bez sjeverne Hercegovine i Neretve, te vode i tog zraka. Djeca su se rodila tamo, završavala škole, rade, zaljubljivala se tamo, formirala obitelji i ne pada im napamet vratiti se u Hercegovinu jer kako Marko kaže, nisu nigdje ni išla, a i ništa ih ne veže za taj kraj. U tome rascjepu identiteta moj sugovornik jasno zna da su neke stvari zauvijek izgubljene, no ostaje optimist. Iako se sa suprugom trudio odgajati djecu najbolje što su znali i umijeli, asimilacija je učinila svoje, djeca su australci i imaju taj mentalni sklop, Hercegovina im ništa ne znači.  To je ta opasnost koju donosi odlazak na ‘privremeni’ rad, a za posljedicu ima trajno brisanje identiteta potomaka. Toliko valjda košta život vani.

U svojoj obitelji imam podosta podudarnosti s pričom mog sugovornika, među najbližima imam nekoliko rođaka koji su se rodili i žive u stranim zemljama, od SAD-a, Kanade i Njemačke. Tamo su zasnovali obitelji, volim ih sve, ali oni žive okrenuti ka nekim drugim vrijednostima i ne shvaćaju našu životnu filozofiju i institucije komšije i komšiluka, podnevne kave, babe i dede i sl.

Poštujem sve koji su otišli i često sam i ja razmišljao o odlasku, no želim im svima sve najbolje, a mene neka negdje između istoka i zapada, da se borim u ovoj dolini preostalih.

%d blogeri kao ovaj: