Putnikovanja (4) Na krovu Bosne i Hercegovine

Kada putnik namjernik prođe magistralom sjevernije od Konjica prema Sarajevu, pa skrene desno negdje između Ovčara i Kanjine, malom putačom koja vodi u brdo može stići do samoga krova Bosne i Hercegovine. Nakon skoro dva sata putovanja prašnjavom i nezgodnom cestom koja je vodila kroz fascinante litice i rukopise u kršu stižemo do Lukomira – najizoliranijeg sela u Bosni i Hercegovini.

DSC09691
Fascinantni prizori bosanskohercegovačkih planina na putu za Lukomir

Na ulazu u selo stoji tabla koja označava zaštićeni krajolik, nacionalni spomenik. Na njoj stoji uvod u prošlost i karakteristike ovog pitoresknog mjesta. Kulturni krajolik sela Lukomir (Gornji Lukomir) nastao je djelovanjem čovjeka u izrazito negostoljubivim visokim planinskim predjelima. Sagrađeno na nadmorskoj visini od oko 1472 metara nadmorske visine, a tijekom šest mjeseci u godini, zbog snježnih nanosa, selo Lukomir predstavlja jedno od najizoliranijih sela u Bosni i Hercegovini.

DSC09694
U gornjem desnom kutu nalazi se Planinarska kuća “Natura AS”

Male kamene kuće pokrivene visokim četverovodnim krovovima raspoređene su na četiri brežuljka između kojih vode seoske staze. Stanovnici sela su nomadi, ljeta provode u Lukomiru, a oštre i nezgodne zime u Konjicu, Tarčinu, Hadžićima i Sarajevu.

DSC09693

Selo Gornji Lukomir smješteno je na planini Bjelašnica, u krajoliku izuzetne ljepote, te sa visokim stupnjem biodiverziteta flore i faune. Najznačajnija karakteristika sela Lukomir je njegova vernakularna arhitektura – nastala pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, a po sasvim nepromijenjenom uzoru kuća iz znatno ranijeg vremena koja odražava činjenicu da se način života, obrade zemljišta i uzgajanja stoke, nije uopće značajnije promjenilo u selu sve do ratnih zbivanja 1992. godine.

DSC09699

Seljani su oblikovali njegovu morfologiju sela prilagođavajući se uvjetima terena, vlastitim financijskim mogućnostima kao i surovim zimskim mjesecima. Uvjetovano konfiguracijom terena na kojem je formirano, objekti u selu su grupirani u četiri cjeline postavljene na četiri brežuljka. Cjeline su međusobno povezane seoskim stazama, uskim zemljanim putevima, a dvorišta kuća nisu ograđena. Objekti štala također nisu ograđeni, te nepostojanje ograde i preplitanje prostora za život, držanje stoke i komunikaciju govori o načinu života u selu.

20160605_102541
Stećci

Dvije nekropole stećaka se nalaze u selu, Vlaško groblje sa 18 stećaka i Jezerine sa devet stećaka, što je dokaz kontinuiteta života u Gornjem Lukomiru, najvišem naseljenom mjestu u Bosni i Hercegovini (1472 mnv).

DSC09706

Pedesetih godina prošlog stoljeća stanovnici sela Donji Lukomir sele se u Gornji Lukomir. Kao uzrok iseljavanja, današnji stanovnici Gornjeg Lukomira, navode bolju prometnu povezanost Gornjeg Lukomira sa općinom Konjic, ali i drugim selima na Bjelašnici. Kuće su gradili tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina XX stoljeća. Do tada su živjeli u ljetnim kolibama koje su koristili prilikom ispaše stoke dok su živjeli u Donjem Lukomiru. Etnološki odjel Zemaljskog muzeja u Sarajevu je tijekom istraživanja 1985. godine zabilježilo postojanje 43 stalno naseljena domaćinstva u Gornjem Lukomiru, dok je Donji Lukomir bio trajno napušten, a udaljen je svega 300m zračne linije. Električna energija i telefon u selo su uvedeni nekoliko godina prije rata.

IMG_20160607_003730

Pošto je područje pod zaštitom nije dopuštena eksploatacija kamena, sječa šume, izgradnje industrijskih objekata i magistralne infrastrukture.

Na Bjelašnici, u predjelu izvorišnog i gornjeg toka rijeke Rakitnice, smješteno je nekoliko stalnih naselja: Brda, Umoljani, Milišići, Bobovica, Kramari, Lukavac, Šabići, Rakitnica, Gornji Lukomir, Gornja i Donja Tušila.

DSC09701

Većina stanovnika Bjelašnice je porijeklom iz Hercegovine i to iz tri sreza, nevesinjskog, mostarskog i ljubuškog. Stočari su oko Đurđevdana (6. svibnja), točno utvrđenim putevima polazili na planinu, a sa planine su se vraćali oko Lučindana (31. listopada). Iz nevesinjskog sreza dolazili su stočari iz tri sela: Kamene, Žulja i Gornje i Donje Rabine. Iz mostarskog sreza dolazili su stočari iz sela iz okolice Mostara i sela Podveležja (Bivolje brdo, Gubavica, Dračevice, Gnojnica, Hodbina, te iz sela Svinjarine, Banj dol, Opina, Dobrača, Dračevica. Iz Ljubuškog su dolazili iz sela Gradska.

DSC09692

U posljednje vrijeme sve više turista, planinara, biciklista i drugih ljubitelja prirode otkriva ovo selo koje je udaljeno od Sarajeva oko 50 km, a od Konjica 35 km. Oni mogu prespavati i hraniti se u planinarskoj kući Natura AS, koja je preuređena za smještaj posjetitelja, a na tome je mjestu nekada davno bila škola koju je nagrizao zub vremena, pa je uspješno pretvorena u smještajne kapacitete. Pitoreskno selo, koje možemo nazvati “krovom Bosne i Hercegovine” smješteno je na litici kanjona Rakitnice između dva vrha Lovnice (1856 m nv) i Obalja (1896m nv).

Ovako izgleda doručak u Lukomiru, proizvodi se otkupljuju od lokalnog stanovništva.
Ovako izgleda doručak u Lukomiru, proizvodi se otkupljuju od lokalnog stanovništva.

Putnikovanja (3): Na škoju sv. Petra

Od Stona do Orebića uz krivudavu cestu, mnoštvo je vinograda zasađenih u krškim podzidama. Vinarija isto, na svakom koraku, što nekome tko dolazi iz vinarskog kraja i nije toliko zanimljivo koliko stranim turistima. Najupečatljivija slika je ona gotovo rajskog prizora čovjekove prilagodbe čak i one najnepristupačnije goleti. I tako je sve do Orebića. Golet ostaje, a čovjek prolazi. Čitaj više “Putnikovanja (3): Na škoju sv. Petra”

O putnikovanjima

Neki rječnici hrvatskog jezika putovanje definiraju kao “udaljenost s jednim ili više odredišta koja se obuhvaćaju jednim polaskom na put i povratkom s puta”. Čovjek svakodnevno putuje: na posao, u školu, u trgovinu… No ona planirana putovanja u drugi grad ili drugu državu ostaju nam u sjećanju i pamćenju na posebnom mjestu.

Čitaj više “O putnikovanjima”

Putnikovanja (2): Krupo, uznemirena vodo

Između Deranskog jezera i Neretve mala je ćudljiva rječica Krupa, rijeka koja je duga devet kilometara teče i uzvodno i nizvodno, kao da je tjeraju slike uzburkane prošlosti na tom području Hercegovine. Jedan moj poznanik sa Islanda koji je ostao zapanjen fenomenom rekao mi je da je ovakav inat vode moguć samo u Hercegovini, valjda zbog ljudi, mentaliteta i ukupnog odnosa prema okolišu.

Krupa, glavni vodotok Hutova Blata zaustavlja svaki logički sud putniku namjerniku koji se kune da je vidio kako rijeka teče nizvodno, baš kao što i treba teći, pa se u čudu uhvatio za glavu kada ona promijenu tok pa poteče u suprotnom pravcu, uzvodno, i nakon nekog vremena opet nizvodno i tako u nedogled.

Ovaj zanimljiv prirodni fenomen se događa kada se vodostaj Neretve poveća, tada Neretva koja u delti pod plimom i osekom potiskuje malenu Krupu uzvodno, tako da ona najprije uspori pa krene prema mjestu svog izvorišta iako pravog izvorišta zapravo i nema, budući da nastaje od voda Deranskog jezera. I tako sve dok Neretvin vodostaj ne opadne kad se ona vraća u “normalan” tok.

Putnikovanja (1): Starac i Mogren

Ovjekovječena je mitovima i davno prije tebe je bila tu dok joj lice krase obale od sna i šapat stjenovitih gora koji dodiruju oblake, ona je tu, baš gdje treba biti. Oblaci koji su donijeli na ramenima kišu potjerali su ono malo ljudi što je užurbano jurilo na posljednje pripreme za karneval. Nedaleko od tri zvona putnik namjernik zamijeti prvo crkvu, pa drugu, pa treću…

A Sveti Nikola divi se zdanjima koja niču u časku vremena, pa vremenom opominje bojeći se za sebe, da se ne pretvori i on sam u ono što godinama kudi, dok beskrajni visovi iz oblaka gledaju zabrinuto u stijene i obalu. Ima nešto u tom zraku, brdima i Ljubišinom gradu gdje crnogorke ne skrivaju svoju ljepotu nego prkose svima i ponose se.

Odem malo do Slovenske, nekako se ugodno osjećam tu. U obližnje barove ulazio je neki fin svijet, studenti od svih krajeva koji dođoše na proljetna druženja.

U starogradskoj jezgri uske uličice isprepletane poviješću pričaju neku davnu priču. Duboko mi se urezala u sjećanje priča jednog starobudvanina, gospodina koji je sjedio naslonjen uz zid ostataka nekadašnje bazilike. Onako sa sjetom i dobre volje kazao mi storiju o Mogrenu:

Crkva sv. Antuna, 1907.

-Tamo nekad u 18. stoljeću, u doba galija i gusara, morske struje donesoše tijelo španjolskog moreplovca na budvansku obalu. Gusari mu potopiše galiju, a on u zahvalu tomu što ga je Bog ostavio na životu izgradi crkvu i posveti je svetom Antunu Padovanskom, pošto se izbavi od smrti morske na lipanj trinaesti. Tu se od starina redovito održavala misa na plaži, jer crkva bijaše mala za mnogobrojne vjernike, kako katoličke tako i pravoslavne. Vjernici su iz grada čamcima dolazili na plažu koja i dan danas nosi Mogrenovo ime. U sjetu na Mogrena i njegovu žrtvu neki Budvani čuvaju i danas taj običaj da se ne kupaju u moru prije lipnja trinaestog. Crkvice danas više nije, nju  prije pola stoljeća, u ljeto 1952., razoriše dinamitom i pretvoriše u restoransku terasu, dok se danas naziru samo temelji. Prije nekoliko godina dobri ljudi počeše raditi na tome da obnove crkvu, no dokle je to došlo starac nije znao. Bilo mu je drago što je neki putnik, namjernik, odlučio ga saslušati i čuti priču koju već dugo nikome nije pričao, jer kako kaže, ovi današnji ljudi, a naročito mladež, svi negdje žure i ne znaju svoju povijest pravdajući se nedostatkom vremena i obvezama, dinamičnim životom i biznisom.