Književne strane

Na jednom egipatskom zapisu piše kako je “knjiga vrijednija od svih spomenika ukrašenih slikama, reljefom i duborezom, jer ona sama gradi spomenike u srcu onoga koji je čita.” Upravo spomenik koji je izgrađen u srcima čitatelja najveći je spomenik i priznanje koji jedan autor može dobiti. U ovoj otvorenoj digitalnoj knjizi ispisane su objavljene i neobjavljene pjesme i književni tekstovi koje sam pisao od studentskih dana do dana današnjeg.

Ivan Dodig, autor

/Objavljene pjesme/

MOJE SLIKE

Moje slike su boje juga
Šapat sivih stijena, i nestalih pruga
Zaraslih staza dječaštva moga
Snenih rijeka, i širokoga polja nijemoga

Poput raspukla nara, pune su boje
Koje li tuge, da samo su moje
a slike se same od sebe slikaju
Livade, vinogradi, ljudi pričaju

I moje slike nikad ne blijede
Uvijek su žive, uvijek jedre
U njima daleko, kuće su od kamena
Mirišu na kišu, svjedoci plamena

Kroz motive mojih slika,
Provlače se niti krajolika,
priče o nepresušnoj nadi i ostanku,
Uprizorenje Knjige o postanku

I sve češće zatvaram oči,
Da l’ od nemira, il’ od nemoći
Vidim ih žive, vidim jedre
Moje slike, do vječnosti me slijede

2019.


KIŠA

Kiša je pala, već dugo nije
U njoj se ljudsko lice krije

Kiša je pala, i strepi sparno
Duša se budi, taktom, nemarno

Kiša je pala, već dugo nije
U njoj opet čovjek čovjeku nije

Luka osjećaja – zajednička zbirka poezije, Metamorfoza – Sarajevo, 2019.


SVOJ DJECI SVIJETA

Na djeci je da se igraju
i  lijepe snove imaju

Da male sreće i veselja stvaraju,
da se umore i odmaraju.

I da roditelje malo ljute,
dok šaraju po zidu sunčeve zrake žute.

Da bezbrižni čekaju mnoga ljeta,
razigrani poput ptičjeg leta.

Djeca su radost ovoga svijeta.

Katolički list “Zvonik”


PUTNIK NAMJERNIK

Putnik namjernik ima oči umorne
I ljubav za svijet cijeli

Život mu je rijeka, život mu pruga
I radosti i tuge
s dalekoga juga

Dušom mu pušu
hladni vjetri sjevera,
srcem daleki, ruzmarinom začinjeni,
naziru se s revera

Raduju ga,
riječi, dani, razgovori
proljeća i jeseni,
hrast i slatki bademi

U košulji i kaputu,
stazama dugim se sprema,
pod suncem il’ oblacima,
njemu je spokoj poema

Subotička Danica 2018., str. 124


SJEĆANJE

Uz rijeku sam jednom sjedio
S proljeća kad cvatu kesteni
Daljinom je nisam premostio
U sjećanju, grad i brodovi

Sunce kad zađe do pola
Srijedom našega govora
Na Porti se mladost čekala
Pokraj vrata staroga dvora

Hodam kroz životni boj
Hodam, bježim od taštine
I sanjam neke mirne sne
Mirne k’o duša Vojvodine

I danas kad cvatu kesteni
Skriva se rijeka u meni
Velika u svojoj jakosti
U iskustvu jedne radosti

Subotička Danica 2017, str. 136

/neobjavljene pjesme/

PUTNIČKI BLUZ

Ne volim rastanke, bilo ih je i previše
Mučne pozdrave, uvijek me unezgode
Avione i perone, kolodvore nesretne
Ne volim karte, jednosmjerne.

I nikad se ne opraštamo,
Već pozdravljivo ispratimo,
Brižljivo, obzirno i putnički,
Srdačno i onako junački
čuvaj se i pazi se,
i kada stigneš, javi se.

Odlazi mladost našeg kraja
Glasa nema, majčina suza od očaja
Gdje je mladost ispisanih dana
Borba za životom, naspram duševnih rana

Odlazi mladost našeg kraja,
Bježeć’ od ovog pakla i raja
Još jedan pogled u retrovizoru,
Stvarnost, u sve češćem prizoru.


ZAGREB

U Zagreb obično dođem s jutrom,
uz prvu kavu na kolodvoru.

U Zagreb dođem sjetan,
često zbog radosti,
ponekad i zbog tuge.

Kad god mu se u zoru prišunjam,
iznenadim neke drage ljude.

I tako u nedogled,
Zagreb to zna.

25-3-2017


MAGARE NA ĆUPRIJI

kravatu ne nose,
a prva su gospoda
šute već satima,
umorni od patnje, mimohoda

što je bilo
što se sad sprema,
sve se zna,
pravda, pravda je nijema.

uvijek na oprezu
bol u kostima bilježe,
silu mrkog vremena.
pamte samo kamene crteže

nekako uvijek isto,
raskršće u vremenu, ludoriji,
ljudskost ipak nestade,
k’o magare na ćupriji.

9-9-2016


KAMEN

Čudan je taj kamen,
i uzima i daje.

On koji je stoljećima tu,
U niskom raslinju, čeka
Uvijek neke nove,
da se osvrnu,
da zastanu.

14-2-2016


KUĆA

Ova stara kuća zbunjeno gleda, godinama
Življu njezinu u tuđi dalekoj odavno srce bije
Oko nje niču novi i velebni dvori koji sjaje
Kraj obrasle smokve, samo pred zoru se umije

19-6-2015


GROBOVI

Pogledah u beskraj
I vidjeh moje
Vidjeh tvoje
Vidjeh naše

Pogledah u beskraj
A plavetnilo i nebo
Navještaju mi dan posljednji

12-06-2012


/objavljeni književni tekstovi/

GRAD JUTRA

Jutro je. Magla na mostu. Vreva iz javnog prijevoza gubi se u oblacima, rijeku i ne vidiš, a ispod tebe je, i s lijeva i s desna. Ne vidiš ni drugi kraj mosta, samo čekaš da se ukažu obrisi Keja.

Osjetim na licu zimu. Pravu onu zimu. Ljudi užurbano hode da se susretnu sa svakodnevnicom.

Ovaj grad je najbolji mogući sudac, stoji u vremenu, a to isto vrijeme kao da čeka proći kroz njega, a on se otima i bori sa sobom samim. K’o žuto sanduče u olujnoj noći, svjestan prolaznosti, gledam njegovo svitanje. Hladno je.

Psi stražare nad njegovim ulicama. Bijesni psi i tužni psi. Nijedna životinja ne može biti tužna kao pas, lutalica. On tumara k’o zadnji siromah, odbačen i napušten. Ovog jutra opet prepozna u čovjeku ono dobro, pa ono surovo, pa opet dobro i opet surovo, pa tako ukrug, beskonačno.

Otkrivenje ili samootkrivenje, ne znam. Mio si mi grade što nisi od svijeta.

Grade jutra.

Subotička Danica 2018., str. 115


/neobjavljeni tekstovi/

U KOTORU MIRISALA JE KIŠA

Ljeta su u Kotoru sunčana i sparna, a ipak, kada se u čas nebo namršti i tlo uzbudi, svim osjetilima možeš namirisati kišu.

U tiho predvečerje, zlatna svjetla su se odbijala od kamene ulice čineći grad koji tone u noć živim.

Na čas zastane neko zaneseno lice u noći i ponesi neki suvenir, za sjećanje ili za neko drago lice. Ljudi su kao potoci tekli Bokom. Skromna misa kod svete Klare nagovještavala je potrebu da budem.

Prolazile su djevojke, razigranih i šarenih obraza, govorile su da je tu noć na trgu bio bal pod maskama.

Padala je nad Kotorom neka čudna kiša koja je donosila nasmješena i vesela lica kod Vrata od Mora. Došla je iznenada, preko brda, baš kao i ona koja se razigrala uz zvuke nekih dobrih svirača, pa se izgubila u zlatnim svjetlima večeri, poput vile, u bijelim cipelama koje su još do jučer šetale Plazom Mayor.

kolovoz, 2015.

ANĐELI NESTAJU

Vidjeh anđela kako pognute glave prelazi preko pješačkog prijelaza u drugi svijet. Nosio je mač.

Užurbano odlaze, kao pred neki veliki povijesni događaj, rat ili neku drugu katastrofu.

Njih nekoliko što ih je struja na vrh izbacila dočepali su se poluga i neumorno vladaju bahato koristeći svoj položaj. Pozivajući se na opstojnost i maloumne podanike upravljaju svatko svojom njivom. Samo upravljaju, ne obrađuju, i bez imalo stida gaze i ponižavaju ove koji su im osigurali život, i one koji su ostali jer nisu htjeli ili nisu mogli otići.

I vidjeh anđela kako pognute glave vuče svoju nadu i odlazi u nepoznato. Obuzela ga je nemoć. Ne bori se kao što se nekad borio kako bi ovima što ih je struja izbacila na vrh stvorio sigurno nebo. Suočen s onim što je učinio nestaje.

Naposljetku sam vidio izgoreno tlo, njive poslije požara. I poslije toga ništa više.

28-3-2017

I MOJA JE

Ta zemlja je k’o nada neuzvraćene ljubavi, k’o plamičak svijeće koji čeka trenutak mraka, a odbija ga prkosno.

Uzalud me niječe. Uzalud tjera. Škrta je to zemlja, otajstvo muke. Njene rijeke, brda, stijene i ljude srcem nosim kroz nevremena i strepnje očiju svijeta.

Ničija i svačija, kakva je, takva je. I moja je.

I još se drži, i još brodi, na koljenima kleči uzdignuta čela noseć’ teret predaka svojih. Strašni sud opet se sprema.

Drugu ja ne smijem, jer druga nema kraj ognjišta mati kojoj se obrazi zarumene i kojoj bura potjera suzu iz oka, kad joj dođe čitav svijet njezin, iz daleka, a ona, u radosti, raste.

I raste.