Slovo o ćupteru

No Comment

U Brotnju i okolici, u srcu hercegovske zemlje, ljudi su se od davnina prilagođavali kamenom, kršovitom podneblju. Ovdje su uspjevale samo najizdržljivije vrste, a o tome i svjedoče nazivi nekih od njih.

Žilavka je veoma prilagodljiva i žilava, otporna na sušu i bolesti trajno se nastanila u ovom kršu. Zajedno s Blatinom, Žilavka je najpoznatija hercegovska autohtona vrsta grožđa. Broćansko vino je, prema srednjovjekovnom zapisu u Povelji Kralja Tvrtka iz 1353., pio i sam Kralj Tvrtko sa svojom pratnjom na lokalitetu Suha (danas Čitluk).

U općoj neimaštini, stanovnici Hercegovine prilagođavali su se situaciji i snalazili na razne načine. Vremena su bila teška i za hranu su se iskorištvale sve dostupne sirovine. Tako je i nastao ćupter – slatka delicija od masta (mošt). Ćupter se pravio nakon berbe grožđa, odnosno od tek iscjeđenog masta, koji se ukuhavao s brašnom dok se ne dobije smjesa koja nalikuje na žele. U takav žele bi se u prije premazanom tanjuru s svježim mastom,  oblikovale tanke okrugle pločice. Nakon toga, ćupter se suši na suncu i suhom zraku i do desetak dana, okrećući ga svakodnevno. Kad se ćupter osuši, poslužuje se s bajamima, suhim smokvama i rakijom lozom.

No Comment

Komentiraj

Back

O autoru

Ivan Dodig
Hercegovac. Turistički novinar. Diplomirani turizmolog. Piše. Bavi se novim medijima, putuje. Voli konstruktivan dijalog.
O meniŽivotopis (CV)

#dnevnitvit

SHARE

Slovo o ćupteru