I moja je

No Comment

Ta zemlja je k’o nada neuzvraćene ljubavi, k’o plamičak svijeće koji čeka trenutak mraka, a odbija ga prkosno.

Uzalud me niječe. Uzalud tjera. Škrta je to zemlja, otajstvo muke. Njene rijeke, brda, stijene i ljude srcem nosim kroz nevremena i strepnje očiju svijeta.

Ničija i svačija, kakva je, takva je. I moja je.

I još se drži, i još brodi, na koljenima kleči uzdignuta čela noseć’ teret predaka svojih. Strašni sud opet se sprema.

Drugu ja ne smijem, jer druga nema kraj ognjišta mati kojoj se obrazi zarumene i kojoj bura potjera suzu iz oka, kad joj dođe čitav svijet njezin, iz daleka, a ona, u radosti, raste.

I raste.

No Comment

Komentiraj

Back
SHARE

I moja je