Kako se predstavljamo na društvenim mrežama

No Comment

Sociolog Erving Goffman objavio je još davne 1956. godine knjigu o samopredstavljanju “The Presentation of Self in Everyday Life” gdje koristi analogiju s kazalištem, odnosno ulogama čovjeka u svakodnevnom predstavljanju. U jednoj ulozi čovjek je određeni akter za jednu vrstu publike, npr. posao ili fakultet, u drugoj ulozi je sasvim netko drugi, primjerice u krugu najbližih.

Na društvenim mrežama se također selektivno predstavljamo, ne lažno, nego segmentirano i nepotpuno. Većinom predstavljamo samo ono što želimo da drugi vide. Možda publika do koje želimo doći i ne treba znati sve o nama, nego samo ono što joj serviramo, pa su tako mnogi na mrežama stručnjaci za modu, nutricionisti, fotografi…, a to u “pravom životu” zapravo i nisu.

U društvu koje je snažno impregnirano masovnim medijima postoji javnost shvaćena kao prostor samopokazivanja, samoprezentacije (Raum der Selbstdarstellung, Jürgen Habermas). U njoj se ne izmjenjuju argumenti ili mišljenja, ne podastiru se rezultati istraživanja niti se pak raspravlja o politici, kulturi ili religiji. U njoj sudionici promoviraju sami sebe. Važnije od onog što kažu jeste da se pokažu. Takva javnost traži vidljivost, a vidljivost rezultira poznatošću. Cijena sudjelovanja u javnosti masovnih medija jest miješanje javnog i privatnog života, javne i privatne sfere.

facebook-new-news-feed1_2040

Postoje osobe koje su toliko navučene na Facebook, Twitter, Instagram ili neku drugu društvenu mreže da polako prestaju živjeti u društvenom smislu u realnosti i potpuno se njihovo iskustvo društvenog života seli u virtualni. To otuđivanje od realnosti gotovo uvijek donosi negativne efekte po pravi društveni život i doslovno počinju živjeti u svojim ekranima zadovoljavajući na taj način potrebu za socijalizacijom. Vjerovali ili ne, život postoji i izvan svakosekundog provjeravanja postova i notifikacija na društvenim mrežama. Nevjerojatno je koliko toga možete naučiti o sebi kada spremite telefon na stranu i zapravo počnete razgovarati s ljudima.

boxcar-social-featured_L

Nema ništa loše u tome kada postavimo neki sadržaj na društvene mreže, no pristup lajkovima kao rezultatima divljenja našem sadržaju i konstantna opsesivnost ‘odobravanja’ sadržaja lajkovima nije baš zdrava. Tako imamo ekstremnih slučajeva koji idu do te mjere da bi ljudi učinili doslovno bilo što za pozornost na mreži. Možda objašnjenje leži u činjenici da nesigurni ljudi uvijek traže neku vrstu potvrde svega onoga što rade, ali u stvarnosti ne bi trebao nitko razbijati glavu da li je netko lajkao sadržaj što ste objavili ili nije.

Mladi čovjek je bombardiran bespotrebnim i suvišnim informacijama, tako da vrijeme dokolice nestaje u onom pravom smislu. Ne razmišlja, ne stvara.

Pitanje za promišljanje: Kako da imamo toliko djece sa pametnim telefonima, koja ne znaju poslati najobičniji e-mail, obraditi najjednostavniji tekst ili bilo što drugo?

No Comment

Komentiraj

Back

O autoru

Ivan Dodig
Hercegovac. Turistički novinar. Diplomirani turizmolog. Piše. Bavi se novim medijima, putuje. Voli konstruktivan dijalog.
O meniŽivotopis (CV)

#dnevnitvit

SHARE

Kako se predstavljamo na društvenim mrežama