Pariz je tu, za šljemom Pantheona,
sav blještav k’o more od planktona;

no sva ta svjetla što sjaje u noći,
obasjat mrak u srcu neće moći.

Tu bolest, koju nosim još od kuće,
i što se za mnom kao pseto vuče.

I sad smo tu, u gradu davnih sanja
i k’o dva slijepca zurimo u zdanja;

I sva ta svjetla što sjaje u noći,
obasjat mrak u srcu neće moći;

tek samo Mjesec na nebu bez zvijezda,
što vidi milijun ptica ili gnijezda,

Svim blagim žarom nježne mjesečine,
osvjetljava mog bola tmurne tmine,

i zemlji bijeli samet zraka šalje
da s njima pođe i bol moja dalje…

Sve preko rijeka, šuma i planine
u zelen otok moje domovine,

da tamo klekne, tamo suze proli
kad boli svuda, neka doma boli.

Prijevod Zvonimira Goloba – Pesnik se predstavi