Janez Menart: Domovina

Pariz je tu, za šljemom Pantheona,
sav blještav k’o more od planktona;

no sva ta svjetla što sjaje u noći,
obasjat mrak u srcu neće moći.

Tu bolest, koju nosim još od kuće,
i što se za mnom kao pseto vuče.

I sad smo tu, u gradu davnih sanja
i k’o dva slijepca zurimo u zdanja;

I sva ta svjetla što sjaje u noći,
obasjat mrak u srcu neće moći;

tek samo Mjesec na nebu bez zvijezda,
što vidi milijun ptica ili gnijezda,

Svim blagim žarom nježne mjesečine,
osvjetljava mog bola tmurne tmine,

i zemlji bijeli samet zraka šalje
da s njima pođe i bol moja dalje…

Sve preko rijeka, šuma i planine
u zelen otok moje domovine,

da tamo klekne, tamo suze proli
kad boli svuda, neka doma boli.

Prijevod Zvonimira Goloba – Pesnik se predstavi

Ivan Dodig

Hercegovac. Turizmolog. Piše. Bavi se digitalnim komunikacijama. Putuje. Voli konstruktivan dijalog. Od 2006. godine na Wordpressu.

Odgovori

Your email address will not be published.

Default thumbnail
Previous Story

Ranko Slijepčević: Hercegovina

Next Story

Tako je govorio Sbutega