Kosta Kočo Racin: Berači duhana (Tutunoberačite)

Na hladnom kantaru tegom ga mjere
a mogu li da izmjere
ovaj naš duhan – našu muku,
ovaj naš slavni znoj!
Od tamne zore ljetnih jutara
do kasno doba u večeri zimske
on žedno pije tugu našu
i znoj i krv i tijelo naše
Žut – žutim čini lica blijeda
i žutu gošću u grudima nosi.

Po rosnim jutrima, po svježim praskozorjima
nagnuti ničice nad rodna polja,
umorni – mi ga beremo
List za list kidaj,
list za listom niži,
list za listom prevrći, pritišći,
list za listom nježno,tužno redaj
i na dugom nizu kapljice znoja
i nadu sa kletvom i zeleni jad,
s tupim pogledom u očima mutnim
po nježnom zlatnožutom lišću
gorku bajku kletoga života
naniži, bezglasnu a tako jasnu
Pa znaš li je?
Kad dođe dan,onda se mjeri-
nema mu mjere, a u grudima dube
ne prestajući, ne nalazeći dna
ne tuga vec kletva, a u mutnim očima
furija
i ne želeći sama se diže
Kantar odnosi zlatno lišće,
a u grudima ljuto bjesne talasi
žute muke – žutog duhana,
žutog znoja naših ruku!

Ivan Dodig

Hercegovac. Turizmolog. Piše. Bavi se digitalnim komunikacijama. Putuje. Voli konstruktivan dijalog. Od 2006. godine na Wordpressu.

Odgovori

Your email address will not be published.

Previous Story

Goran Milić: Tri želje

Next Story

Tin Ujević: Odlazak