Ante Gavranović: U medijima ima sve manje prostora za ozbiljne turističke teme

Ante Gavranović (Foto: Sveučilište Sjever)

Prvi gost druge sezone serijala “Lice turizma” je Ante Gavranović, dugogodišnji gospodarski novinar bogate i impresivne karijere,  koji je, između ostalog, obnašao i dužnost predsjednika Hrvatskog novinarskog društva. S kolegom Gavranovićem razgovarali smo o njegovim počecima, novinarstvu i medijima današnjice, te njihovom odnosu prema turizmu i destinacijama.

Vaš novinarski rad počeli ste prije gotovo 65 godina i još uvijek ste aktivni. Možete li se prisjetiti početaka? 

– Moj  novinarski put započeo je 1. srpnja 1954. Studirao sam, a bio mi je iz materijalnih razloga potreban posao. Ujak mog najboljeg prijatelja bio je glavni urednik tek pokrenutog Privrednog vjesnika. Njemu sam se obratio i on mi je ponudio da pokušam (kao volonter) raditi u redakciji. Tamo sam ostao cijeli moj radni vijek i napredovao od korektora i sakupljača privrednih vijesti (uglavnom iz stranog tiska), novinara-suradnika do, u konačnici, glavnog urednika i direktora novinsko-izdavačkog poduzeća. U službenu mirovinu sam otišao 31. kolovoza 1991., ali nisam  prekidao odnose s redakcijom. U punom radnom opsegu vratio sam se 1. siječnja 1997. i ostao na čelu tvrtke kao predsjednik Uprave sve do preuzimanja sa strane Hrvatske gospodarske komore.

Odakle afinitet prema gospodarskom novinarstvu?

– Više je čimbenika utjecalo na to, što profesionalnih, što političkih. Područje gospodarstvao mogućavalo je i u to vrijeme, slobodnije izražavanje, više kritičkih pristupa, manje ovisnosti o raspoloženju političkih moćnika. Možda gospodarstvo I specijalizirano novinarstvu u nekim drukčijim okolnostima i ne bi bilo moj prvi odabir. Svaki mladac traži brzu afirmaciju, želja je da se njegovo ime pojavi u nekim velikim tiskovinama. Stjecanje  afirmacije u manjim, specijaliziranim listovima svakako je teži put. Svjesno sam ga odabrao i – nisam zažalio.

Kako se novinarstvo tijekom godina mijenjalo?

– Novinarstvo je posljednjih godina doživjelo velike promjene. Trebao bih dosta prostora da ukažem na te promjene – od samog pristupa, izboru i obradi tema, izmijenjenoj strukturi tiskovina i ostalih medija, smanjenoj ulozi tiskanih u odnosu na elektroničke medije, ulozi društvenih mreža, nestajanju mentora i redaktora koji su brinuli lo novinarskoj pismenosti. Svaka od navedenih promjena tražila bi širu elaboraciju.

– Zadržat ću se samo na poslovnom novinarstvu koje je označilo moju karijeru. Unatoč sveopćem zaklinjanju da sve počiva na materijalnoj osnovi, a sve drugo je društvena nadgradnja, gospodarstvo je bilo “zadnja rupa na svirali” i ozbiljno zapostavljeno u političkim dnevnicima i tjednicima. Najmanje se cijenilo. Danas, ako realno sagledavamo stvari, novinari koji se bave poslovnim temama, najtraženija su “roba” na novinarskom tržištu rada.

– Postoji jedna krilatica koju ponosno nosi njemački ekonomski tjednik “Wirtschaftswoche”, a  koja glasi. “ Ništa nije tako fascinantno kao gospodarstvo”. Pokušajte se ozbiljno zamisliti nad tom krilaticom pa ćete vidjeti koliko je istine u njoj sadržano. Osobito danas kad kapital određuje sva kretanja, bez obzira što je stvorena percepcija da to čini politika.. Upravo to čini gospodarsko/poslovno novinarstvo posebno zanimljivim, ali i vrlo zahtjevnim. Tu nema “šmiranja” Ili znaš, ili ne znaš; ili ti publika vjeruje, ili ne vjeruje…

Koji je značaj educiranja javnosti u gospodarskom novinarstvu, odnosno gospodarskog opismenjavanja javnosti?

– Nekad je novinarstvo ispunjavalo tri temeljne funkcije: informirati, educirati i zabaviti. Nažalost, ova središnja funkcija, edukacija, gotovo se potpuno izgubila. Najveći dio novinarstva, na svim platformama, pretvorio se u zabavno informiranje, infotainment, što je ozbiljno narušilo povjerenje u medije. Bodo Hombach je u jednoj raspravi o kvaliteti novina izrekao misao koja potpuno odražava stanje u novinarstvu. “Imam osjećaj da svi gone istu kravu kroz isto selo u isto vrijeme…”

– Pojava tzv. fake news dodatno je produbila taj proces. Vjerojatno je izlaz iz tog vrtloga nepovjerenja povratak analitičkom novinarstvu. No, s obzirom da u medijima sve više prevladava brzina na uštrb kvalitete i stvarnih činjenica, bojim se da ima malo prostora za ozbiljne promjene.  

U procesu medijske konvergencije pojavili su se novi alati i mediji. Jedna od najvećih prednosti novomedijskog prostora je rast specijaliziranih blogova i tematskih medija. Koja je budućnost gospodarskog novinarstva?

– S jedne strane je različitost koju pružaju specijalizirani portali, blogovi i tematski mediji vrlo poželjna. S druge, običan čovjek se jednostavno gubi u mnoštvu kontroverznih informacija koje mu se nude u ogromnim količinama. Odabir korisnih i relevantnih informacija svakako nije jednostavan. Usudio bih se reći da nikada nije bilo toliko informacija na raspolaganju, a da je istodobno običan čovjek sve manje ozbiljno informiran. To jest svojevrsni paradoks, ali u takvom vremenu živimo.

– Gospodarsko novinarstvo svoju budućnost mora tražiti u nametanju analiza i odgovorima, uz čuvenih pet W, dodatkom još dvaju presudnih pitanja HOW (kako) i HOW MUCH (koliko je sredstava za to potrebno). Odgovori na to dovode počesto do otrežnjenja.

Turizam je jedna od najperspektivnijih gospodarskih grana današnjice. Međutim, svjedoci smo da se u medijima često površno izvještava o ovoj temi. Kako Vi vidite ovaj problem?

– Odmah želim upozoriti na jedan ozbiljan paradoks. Hrvatska je na vrhu ljestvice zemalja unutar EU po udjelu prihoda od turizma u BDP-u. Istodobno je na samom dnu po stopi rasta BDP-a. U toj disproporciji sadržana je i ukupna kritika na postojeću ekonomsku politiku.

Istina, turizam za Hrvatsku ima posebno, veliko značenje i dugu tradiciju  za razvoj hrvatskog gospodarstva i našega nacionalnog identiteta. Nije više sporno nikome u ovoj zemlji da turizam u Republici Hrvatskoj treba uzimati kao ozbiljan čimbenik u gospodarskom i socijalnom pogledu. On u sastavnicama BDP-a  ima ozbiljan utjecaj na nacionalnu ekonomiju. U tom pogledu je na samom vrhu europskih zemalja. Koliko znam, samo Malta i Albanije od europskih zemalja imaju veći udio turizma u BDP-u.

Ta činjenica nije dobra, jer jasno pokazuje slabosti ostalih sastavnica. Postupno pretvara Hrvatsku u monokulturu sa svim slabostima koja se nepovoljno odražava na ukupno gospodarstvo. Praksa pokazuje da prevelika ovisnost o turizmu može voditi tzv. Nizozemskoj bolesti.  Naime, prevelika usmjerenost na turizam najčešće vodi zanemarivanju drugih ekonomskih aktivnosti, ekonomija gubi nužnu diverzifikaciju, čitave regije postaju ovisne o jednoj djelatnosti koja – što svi znamo – ima nepovoljan sezonski karakter. Štoviše, rentijerstvo i mentalitet koji je uz to vezan postaje ozbiljan problem i na pojedinim područjima (Istra, Primorje i Dalmacija) koči bilo kakav industrijski razvitak ostalih poslovnih aktivnosti. Po izboru potrebnih radnika vidljivo je da se sve više pretvaramo u zemlju kuhara, konobara i sobarica. Opada nam stalno udio prerađivačke industrije u BDP-u, a praksa sve više pokazuje da bez snažnog gospodarstva, što uključuje i snažnu industriju, nema ni snažnog turizma koji se temelji i na održivom i na odgovornom razvoju.

Postoje ozbiljne disproporcije između zacrtanih ciljeva i ostvarenih rezultata. Nama kao da je samo stalo do povećanog broja turista i rekorda u broju dolazaka i ostvarenih noćenja, a ne vodimo dovoljno računa o prihodima koje ostvarujemo kroz turizam. Tako smo dvije godine prije isteka plana ostvarili broj dolazaka stranih gostiju, ali ozbiljno zaostajemo u prihodima. Mi se moramo odlučiti za kakav se turizam zalažemo odnosno jesmo li stvorili preduvjete da se iz kvantitete ( kojoj se nadmećemo u pogledu broja dolazaka i ostvarenih noćenja) prijeđe u novu kvalitetu (bitno povećana potrošnja po turistu). Analiza prihoda i rashoda turizma dala bi dosta porazne rezultate jer se veliki dio potrošnje turista pretežito  odnosi na uvozne proizvode. Nije, nažalost, u širim razmjerima zaživjela ni ideja povezivanja zelene i plave magistrale, što bi mogla biti snažna poluga održivoga razvoja domaće poljoprivrede i prehrambene industrije.

Od samih počataka Vašeg novinarskog rada aktivni ste i u turističkom novinarstvu, što je ono danas u odnosu na vrijeme kada ste se počeli baviti novinarstvom?

– Novinari koji su se bavili turističkim novinarstvom bili su pioniri u borbi za priznavanje društvenog položaja turizma u ukupnom gospodarstvu. Njima pripada zasluga za ozbiljnu promociju turističkih destinacija i ukupan razvoj. U tom vremenu su izborili i svoju poziciju, pa su bili aktivan čimbenik u kreiranju turističkih politika, ravnopravan sugovornik. Njihov stav se uzimao u obzir, njih se slušalo. Postojala je stalna interakcija između kreatora turističkih politika i specijaliziranih novinara. Podsjetiti ću samo na Međunarodne majske susrete novinara na Makarskom primorju gdje smo znali okupiti i više od 200 stranih novinara i gdje se, u prisustvu i aktivnom sučeljavanju misli, ideja i prijedloga s kreatorima turističkih politika ozbiljno raspravljalo o najvažnijim pitanjima vezanim uz turizam. Danas o takvim susretima možemo samo sanjati, a specijaliziranih novinara ima sve manje. Pamtite li vi u posljednjih dvadesetak godina neku raspravu gdje su turistički novinari pozvani da kažu svoje mišljenje, izraze svoje stavove?

Manjka dijaloga kod zainteresiranih aktera u gospodarstvu – ističe Gavranović (Foto: Sveučilište Sjever)

Kakvo je stanje turističkog novinarstva u Hrvatskoj?

– S porastom uloge i mjesta turizma u ukupnom gospodarstvu kao da nam opada zanimanje za specijalizirane rubrike, pa time i za specijalizirane novinare. U medijima ima sve manje prostora za ozbiljne turističke teme.

Kod nas još uvijek nije prevladala svijest o činjenici da turizam nije zaseban  gospodarski sektor niti grana, već složeni gospodarski sustav koji neposredno ili posredno obuhvaća velik broj različitih djelatnosti. Isto tako, nismo prihvatili ni činjenicu da poljoprivreda, posebno proizvodnja zdrave hrane i ponude hrvatskih autohtonih proizvoda, ima posebno važnu ulogu u stvaranju dodane vrijednosti u turizmu. To se u cijelosti odnosi na sve medije.

Opravdano se postavlja pitanje: zašto Hrvatska nikako ne uspijeva  pronaći i uspostaviti šire poslovne interese i motive da se, poput ostalih snažnih emitivnih turističkih zemalja, i druga poslovna područja hrvatskoga gospodarstva aktivnije uključuju u turističku ponudu? Postoji snažna interakcija između turizma, s jedne strane, , ali i ostalih gospodarskih grana i djelatnosti.

Ono što odmah upada u oči jest očito pomanjkanje dijaloga zainteresiranih aktera u gospodarstvu. Svi pokušaji da se  temeljnu ideju čvršćeg povezivanja domaćih proizvođača i potrošača u praksi realizira, uglavnom ne uspijevaju iako  upravo u tom segmentu vidimo realne mogućnosti napretka i razvoja.

Zapravo, riječ je o strateškom i čvrstom povezivanju hotelskih i ugostiteljskih organizacija sa širokim krugom domaćih proizvođača. Čvrsto komercijalno povezivanje može i mora prerasti, s obzirom na značenje turizma u stvaranju BDP-a, u snažnu okosnicu razvoja dijela  hrvatskoga gospodarstva.

– Na koji način mediji utječu na imidž i percepciju turističke destinacije?

Zagrebačka deklaracija o smjerovima suradnje medija i turizma utvrdila je potrebu objavljivanja kvalitetnih informacija, kao i pozicioniranja turizma u medijima kao pokretača gospodarskoga rasta, zapošljavanja i održivoga rasta. Upravo zbog toga funkcija promocije, same organizacije promocije i upravljanja promocijom u turizmu ima posebnu važnost i uvelike određuje konačan rezultat. U tom pogledu se najviše pozornosti posvećuje kreiranju turističke promotivne kampanje, naglašavaju se posebnosti turističke ponude, nenametljivo i razumno se koriste elementi nacionalnog identiteta, a posebno ukazuje na korištenje medija u promociji.

Važno je pritom istaknuti kako je suvremeni turizam iz pasivnoga prerastao u aktivni,  to jest u turizam doživljaja i avantura. Sve inovacije u pogledu stvaranja turističkog proizvoda moraju tu činjenicu imati stalno pred očima, jer se u njoj krije dobitna formula uspješnosti. Uloga medija je da upravo potiču takva razmišljanja i da se bore za realizaciju tih ideja u svakodnevnom životu, bilo da je riječ o određenim destinacijama ili o cjelovitom pristupu turizmu.

Za hrvatski turizam presudnu važnost, osim realnih makroekonomskih uvjeta hrvatskoga gospodarstva,  ima produžetak sezone. Otvoreno je pitanje, a o njemu uvelike ovisi ukupna budućnost hrvatskoga turizma i njegove učinkovitosti, može li turistička industrija  napokon okupiti svu zanimljivu proizvodnju i ponudu ostalih industrija i postati stalan izlog onoga najboljega što hrvatska industrija i poljoprivreda mogu ponuditi stranim turistima.

Druga je stvar kako država, u kojoj je turizam proglašen strateškim razvojnim pravcem, reagira na takve  zahvate i u kojoj mjeri stvarno potiče turističke tokove koji mogu ne samo unaprijediti turistički proizvod, nego i obilato obogatiti ukupnu ponudu i tržište, pa time povećati prihode samih proizvođača, ali i državne blagajne.

Vraćamo se stoga na sam početak s određenim pitanjem: Zašto Hrvatska nikako ne uspijeva  pronaći i uspostaviti šire poslovne interese i motive da se, poput ostalih snažnih emitivnih turističkih zemalja, i druga poslovna područja hrvatskoga gospodarstva aktivno uključuju u turističku ponudu?

Pravi odgovor dosta je teško pronaći, iako ima jasnih naznaka. Turizam svakako jest široko i veliko dodatno tržište za cijeli niz proizvoda i usluga. Hrvatski poduzetnici vjerojatno se tako ponašaju jer ipak još uvijek ne pronalaze dugoročniji gospodarski interes  u ulaganjima u turizam ili djelatnosti bliske turizmu. Turistička sezona, nažalost, kod nas je još uvijek vrlo kratka, a ulaganja u takav poslovni ambijent objektivno previše rizična, pa ostalo gospodarstvo jednostavno ne pronalazi dublju motivaciju i trajniji interes za drugačije poslovno ponašanje.

Tvorci hrvatske gospodarske politike, ako im je na srcu i turizam, moraju  napokon shvatiti da efekti turizma nisu samo učinci komercijalnog uspjeha ili neuspjeha hotelskoga dijela, marina ili kampova. Sigurno je da za takav pristup turizmu valja stvarati i pogodne makroekonomske uvjete, što je  glavni preduvjet da bi u pripremi turističke sezone zaista sudjelovali, vrlo aktivno, svi oni koji od njega imaju ili bi mogli imati koristi. To je i jedini ispravan put da se turizam potvrdi kao gospodarski prioritet, to jest  uspostavi nacionalni konsenzus o potrebi takvog promišljanja funkcije turizma u ukupnom hrvatskom gospodarstvu.

Širenje turističke djelatnosti i unošenje određenih noviteta može znatno povećati ukupne prihode, jer se njima stvara potpuno nova dodana vrijednost. A to je, vjerojatno, ono čemu stvarno težimo u nastojanjima da turizam ne budu samo brojke posjetitelja i noćenja, već stvarni utjecaj na domaće gospodarstvo i trajni element povećanog interesa lokalne i šire zajednice.

Razgovarao: Ivan Dodig / Turizam24

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

You May Also Like