Književna komuna

Ta zemlja je k’o nada neuzvraćene ljubavi, k’o plamičak koji čeka trenutak mraka na proljetnoj kiši, a odbija ga prkosno. Nije me voljela, i ne može me potiskivati koliko ja mogu njene …

Čudan je taj kamen, i uzima i daje. On koji je stoljećima tu, U niskom raslinju, čeka Uvijek neke nove, da se osvrnu, da zastanu.

Sjećam se kad su portali objavili da su našli planet sličan Zemlji, tada to nitko nije shvaćao ozbiljno, da bi nekoliko desetaka godina poslije, ljudi putovali tamo.

Kiša je pala, već dugo nije U njoj se ljudsko lice krije Kiša je pala, opet je sparno Proljeće se budi nemarno Kiša je pala, već dugo nije U njoj opet …

Ova stara kuća zbunjeno gleda, godinama Življu njezinu u tuđi dalekoj odavno srce bije Oko nje niču novi i velebni dvori koji sjaje Kraj obrasle smokve, samo pred zoru se …

Ima onih nebitnih ljudi kojima daju isuviše prostora u medijskim visinama. Oni su nakupljena ‘rđa tuđih misli jer svoje nemaju. Nametnutih stavova postaju instrument više i moćnije sile. Često su jednoumni, …

Pogledah u beskraj I vidjeh moje Vidjeh tvoje Vidjeh naše Pogledah u beskraj A plavetnilo i nebo Navještaju mi dan posljednji Ivan Dodig, dne 12. lipnja 2012.

Back

O autoru

Ivan Dodig
Hercegovac. Diplomirani turizmolog. Piše. Bavi se novim medijima, putuje. Voli konstruktivan dijalog. Od 2006. godine na WordPressu.

#dnevnitvit